Slika djeteta u Njemačkoj kratkoj priči nakon 1945. godine: djetinjstvo bez djetinjstva

Njemačka kratka priča (njem. die Kurzgeschichte) doživljava nakon 1945. procvat, a aktualnom tematikom i angažiranošću postaje “ponosom njemačke poslijeratne književnosti“ (Reich-Ranicki). U poglavlju Djetinjstvo bez djetinjstva obrađene su pojavne slike djeteta u svijetu čiji su normalni poredak i mir narušeni užasom rata i njegovim posljedicama (smrt, ruševine, glad). Preuzimajući uloge odraslih (oca) na sebe mali junaci suprotstavljaju se zlu braneći integritet obitelji, ali i ostvaruju partnerstvo sa zajednicom odraslih bez čije pomoći njihov spas iz pogibeljnih situacija ne bi bio moguć. Međutim, društvo odraslih funkcionira i kao prijetnja djeci svojom egoističnom težnjom ka blagostanju i brzo zaboravlja tragediju ne shvaćajući da “rat neće završiti sve dok bilo gdje krvari neka rana koju je nanio“ (Boli). Šest antologijskih kratkih priča nastalih između 1945. i 1950. godine na dirljiv način pokazuju ljubav autora (Borchert-Rinser-Böll) prema djetetu kao njihov osnovni stav prema temi što dijelom proizlazi iz njihove biografsko-autobiografske vezanosti za tematiku ranjenog i nezaštićenog djetinjstva ugroženog ratom. Premda je rat kao vanjski uzročnik prepoznat i optužen, ne nudi se alternativa fizičkom uništenju i psihičkom poremećaju dječje psihe, osim u smrti kao izlazu iz patnji na ovom svijetu.