Morfologija u Appendinijevoj Gramatici iz 1808. godine

Talijanski Dubrovčanin zadivljen našim jezikom što ga naziva ilirskim i najsavršenijim, Frano Marija Appendini, među baštinicima kulture zapamćen je kao karizmatičan isusovac zaslužan za povjesničarski prinos u obliku tristotinjak stranica dnevničkih zapisa, Notizie istorico-critiche sulla antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana), dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Njegovu su normativno-deskriptivnomu djelu Grammatica della lingua illirica iz 1808. godine prethodile Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva gramatika, pa je mogao birati uzore, odlučivši se za Kašića i Della Bellu. Velebna Grammatica obaseže 360 stranica i podijeljena je u rasprave (traktate) što opisuju jezične razine. Premda u uvodnome teorijskom opisu Appendini pod pojmom ilirski jezik razumijeva dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski izričaj, predmet je njegove analize dubrovačka jekavština, proširena u dalmatinsko-bosanski, odnosno u štokavsku ikavicu. U radu se istražuju morfološke jezične pouke utvrđivanjem horizontalnoga presjeka gramatičkih poimanja u jezičnoj stvarnosti devetnaestoga stoljeća s naglaskom na razilaženja od uzornih preteča. Lako se i opetovano utvrđuje autorov obol kroz znatan didaktički prinos, što se tumači Appendinijevom osnovnom inojezičnošću, koja mu je omogućila uspješnije prenošenje znanja.