Mallarméov ritam: između fenomena i différance

Pojam ritma u opusu Stephanea Mallarméa zauzima specifičnu poziciju na kojoj se prelamaju gotovo sve najizazovnije pjesnikove ideje. Slijedeći nit koju nam taj pojam pruža, u prvom se koraku utvrđuju paralele između Mallarméovih estetskih postulata i Husserlove fenomenologije. U drugom koraku, paralela Husserl – Mallarmé služi kao matrica za razumijevanje nekih temeljnih paradoksa Derridaove dekonstrukcije. Pokazat će se kako je i Derrida bio u potrazi za određenim, osebujnim ritmom. U trećem koraku bit će pokazano kako je od Mallarméa, preko Derridaove razrade, ritam (ritam pojavnosti i ritam stiha, ritam riječi i ritam bjeline) postao jednom od diskretnih, ali najradikalnijih teorijskih premisa nekih od najvažnijih filozofa postmoderne: Agambena, Kristeve, Rancièrea, Nancyja.

Nihilizam i povijest

U članku se uspostavlja korelacija između nihilizma i povijesti iz postavke o kraju metafizike u doba tehnosfere. Pokazujući genealogiju postmodernoga obrata u suvremenom filozofijskome mišljenju, autor se kritički razračunava s Vattimovom tezom da je Heideggerov pojam prebolijevanja metafizike (Verwindung) ključ za razumijevanje postmoderne. Unatoč neposredne blizine s Nietzscheom i Heideggerom, ipak je neporecivo da se glavni pojam mora izvesti iz mišljenja kasnoga Wittgensteina, kao što je to učinio Lyotard u analizi »postmodernoga stanja«. Posrijedi je pojam »jezičnih igara« koji uvodi u promišljanje odnos između pragmatike znanja, performativnosti jezika i horizonta događaja. Na taj se način pokazuje da postmoderna nije nikakva vremenski određena »nova« epoha, već reaktualiziranje stanja kojeg određuje vladavina tehnoznanosti, kibernetike i pluralnih obrazaca kulture u postindustrijskome društvu. Autor na osnovi vlastitih prethodnih analiza ovog problema sabranih u knjigama Postmoderna igra svijeta, Politika identiteta, Posthumano stanje i Tehnosfera I–V, smatra da jedino ekstenzivna analiza i tumačenje Lyotardovih postavki omogućuje dolazak na pravi filozofijski put spram odgovora na pitanje o biti nihilizma u suočenju s biti tehnosfere kao računanja, planiranja i konstrukcije neljudskoga. Ono što je preostalo od postmoderne u suvremenosti niti je »pričanje priča« o stilskim tendencijama moderne i neomoderne, avangarde i neoavangarde, niti, pak, sukob univerzalnosti i partikularnosti društva i kulture. Preostalo je jedino ono što ima karakter neotklonjive »sudbine« ovog nihilizma tehnosfere: od postmodernoga stanja do posthumanoga stanja mišljenje se nalazi pred izazovom događaja koji nadilazi sve viđeno u povijesti zapadnjačke metafizike. Kada slika prethodi jeziku, a pisanje govoru, nalazimo se u zatvorenome krugu obrata i preokreta metafizike. Vrijeme je za izlazak iz ovog »začaranoga kruga« u kojem živo postaje ne-živo, bitak informacijom, društvo sustavom objekata, a ljudsko-odveć-ljudsko neljudskim kao takvim.

Što slike znaju?

U radu nastojimo rasvijetliti postupke koje je potrebno primijeniti utoliko, ukoliko želimo ustanoviti posljedice koje nastupaju kada se sedimenti značenja u slikama talože jedan na drugi stvarajući specifičnu slikovnu epistemologiju. Također ćemo ukazati na neke interdisciplinarne mehanizme analize slikovnog materijala, poput »kulturalne simptomatologije« i »kulturalne triangulacije«, a dat ćemo i tipologiju kulturalno-povijesnih sedimentacija slikovnog značenja koje ovdje nazivamo aproprijacija. Zaključit ćemo da Bredekampova teorija slikovnih činova, jednako kao i Mitchellove slike kao »žudeći objekti« te Beltingovo razumijevanje ljudskog tijela kao »medija slike« upućuju na to da je interakcija čovjeka i slike ogledalo njegove vlastite želje za proizvodnjom paralelnog svijeta koji on doživljava stvarnim, ali, kako je to objasnio Lambert Wiesing, ne mora u njemu sudjelovati jer slika omogućava različite oblike participacije ili izostanka iz participacije u stvarnom događaju. Ono što slike »znaju« jest specifična posljedica činjenice da neživi slikovni objekti mogu posjedovati pamćenje, ali – za razliku od umjetne inteligencije – svoje znanje mogu aktivirati samo u recipročnom komunikacijskom odnosu s ljudima.

Filozofska istraživanja Ludwiga Wittgensteina kroz prizmu intertekstualnosti

U radu se nastoje osvijetliti osnovne postavke Filozofskih istraživanja Ludwiga Wittgensteina, zasnovanih na načelu »jezične igre«, kroz prizmu intertekstualnosti u okviru koje djelo vodi aktivan dijalog s drugim tekstovima, po predmetu istraživanja iz područja srodnih filozofiji jezika. Wittgensteinova teorija u kojoj se problematizira pitanje biti jezika, filozofije i značenja, prepliće se s najznačajnijim lingvističkim pravcima i teorijama – pogotovo kada se razmatra problem određenog pogleda na svijet, usporedba jezika i šahovske igre, kao i promišljanje o unutrašnjem jeziku, vezi između jezika i mišljenja te dubinskim i površinskim strukturama. Na taj način Wittgenstein se dovodi u vezu s Humboldtom, zatim s utemeljiteljem opće lingvistike de Saussureom, Vigotskim i njegovim djelom Mišljenje i govor, te Chomskyjevom generativno-transformacijskom teorijom predstavljenom u Sintaktičkim strukturama. Kako je Wittgensteinova filozofija, kao specifična paradigma, imala odjeka i u književnosti nama će, kao svojevrstan jezični ogled i ilustracija ove filozofske igre poslužiti djelo Školice Julia Cortázara, predstavnika postmodernističkog romana.

Što još može fenomenologija?

Naše vrijeme je vrijeme u kojem je završeno s »velikim narativom«, vrijeme u kojem nema pouzdanih kriterija, pa se ne zna točno što sve može i treba biti nazvano umjetnošću. Fenomenologija je o tome imala jasna stajališta. Njeni najvažniji predstavnici i danas zaokupljaju pažnju. Može li nam iz filozofija koje koriste fenomenološku metodu doći odgovor na pitanja o prirodi umjetnosti, na pitanja što je umjetnost i njena bit? Autor tvrdi da je to još uvijek moguće, ali sada sa sviješću o različitim estetskim iskustvima i novoj povijesnoj i društvenoj situaciji.

Samopredstavljanje na društvenim mrežama

U radu se predstavlja sociološki teorijski okvir za proučavanje samopredstavljanja na društvenim mrežama. Rad se teorijski oslanja na sociološke klasike E. Goffmana i M. Castellsa, ali i na radove drugih područja znanosti u kojima su se istraživali samopredstavljanje i društvene mreže kao društveni fenomeni. U prvom se dijelu rada nudi kontekstualni okvir razvoja informacijskih tehnologija i rasta broja korisnika društvenih mreža, a iznose se i terminološka pojašnjenja. Potom se analiziraju sociološki pristupi fenomenima društvenih mreža i samopredstavljanja u okviru dramaturškog pristupa. Dovodi se u pitanje prostorno-vremenski okvir kojeg donosi pojava interneta i u kontekstu se toga okvira analizira samopredstavljanje. Analizira se i pojam izložbene stranice koji označava novi oblik nastupa na platformama društvenih mreža, vremenski status suvremenog oblika samopredstavljanja na društvenim mrežama, te asinkroni karakter komunikacije koji to samopredstavljanje podrazumijeva.

Spolno i jezično u opusu Adriane Cavarero: onkraj jednakosti i različitosti

U radu se razmatra odnos spolnog i jezičnog te njihov međusobni utjecaj unutar područja političke filozofije, lingvistike i teorije teksta, u pojedinim djelima Adriane Cavarero. Najprije se polazi od spoznaja poststrukturalističke teorije teksta, psihoanalitičkog feminizma i psiholingvistike, koje se potom proširuju rezultatima iz područja političke filozofije, s posebnim naglaskom na antičke tekstove. Analizom odabranih ulomaka Cavarerina opusa otvorit će se pitanje odnosa rodnog, spolnog i tekstualnog. Na temelju kritičkog čitanja Cavarerinih djela, teorijske literature i rezultata analize polaznih i ciljnih tekstova, donijet će se zaključak o utjecaju spolnosti na jezik i kulturu, odnosno o utjecaju jezika i kulturnih simbola na društvene i rodne uloge.

Dogma i stvaralaštvo: prilog vrednovanju Grlićeve kritike dogmatizma

Rad se bavi temeljnim karakteristikama dogmatskog mišljenja, posebno imajući u vidu odnos prema stvaralačkoj biti čovjeka. Problematizirajući razvoj čovjeka i njegove (samo) percepcije u uvjetima poželjne jednoznačnosti i limitirane slobode, rad ukazuje na neophodnost stalnog prevladavanja danih mogućnosti, te istaknuti značaj slobodarskih, antidogmatskih praksi u cilju ozbiljenja humanističke filozofije. Referirajući na temeljne pretpostavke filozofije Danka Grlića, rad ispituje konsekvence političke instrumentizacije Marxa, upozorava na jednodimenzionalnost dogmatskog mišljenja i naglašava antidogmatsku prirodu izvornog marksizma.

Islamska filozofija na Zapadu: kritička analiza recentnih studija

Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća porastao je znanstveni interes za probleme islamske filozofije, osobito vidljiv na Zapadu gdje susrećemo nova ostvarenja već afirmiranih autora, ali i vrijedne studije znanstvenika mlađe generacije koji kreiraju sasvim novi krug stručnjaka unutar područja islamske filozofije. Naš je cilj u ovom radu ponuditi analizu najznačajnijih studija o islamskoj filozofiji tijekom prva dva desetljeća XXI. stoljeća, a na temelju naznačavanja najvažnijih naslova, čiji sadržaj i kritika ih preporučuju kao paradigmatske. Kritička istraživanja ispisana na Zapadu s početka XXI. stoljeća pokazuju da islamska filozofija i u svojoj najrecentnijoj fazi ostaje dominantno vezana za metafizičke i epistemološke probleme karakteristične za klasično muslimansko filozofsko mišljenje. Među brojnim autorima, djela Seyyeda Hosseina Nasra, Petera Adamsona, Massima Campaninija, Richarda Taylora i Iana Richarda Nettona uzimamo kao referentan okvir za predstavljanje zacrtanog zadatka.

Strategije gledanja

Rad istražuje model društvenosti, interakcije i participacije kao političke elemente postmoderne umjetnosti. Postmoderno stanje nastupa nakon propasti glavne ideje modernizma, što se temelji na vjeri u napredak i emancipaciju čovječanstva odnosno nakon kraha velikih spekulativnih pripovijesti poput idealizma, scijentizma, marksizma ili utopije o promjeni svijeta pomoću umjetnosti. Otuda se kao opće mjesto nadaje teza da umjetnost nema više onu ulogu kakva joj se pripisivala od XIX. stoljeća nadalje, kao što je politička borba, kritika društva ili socijalni angažman, odnosno da više nema funkciju kritike, onoga što upozorava i što se avangardno suprotstavlja svemu postojećem. Nasuprot takvom stavu, rad nastoji podastrijeti kritički i politički potencijal postmoderne umjetnosti, pri čemu se usmjerava na umjetničku praksu nakon 1990-ih te njezino isticanje relacija, susreta i interakcije s publikom. Riječ je o aproprijaciji avangardnih strategija, ali s povijesnim odmakom i drukčijim kontekstom.