Kako preživjeti u Zadru? - I. svjetski rat

Kako preživjeti u Zadru? - I. svjetski rat

Liburnska i rimska Aenona (Nin)

Pretpostavlja se da rimski urbanisti nisu kod izgradnje rimske Enone primijenili ortogonalni koordinatni sustav, jer je zatečeno naseobinsko stanje bilo sa stanovišta rimskih planera zadovoljavajuće i nije zahtijevalo veoma skupu izgradnju potpuno novoga grada kao u obližnjem Jaderu.Kod izgradnje rimske Enone preuzet je od ranije zatečen položaj gradskih zidova GZ kao i položaj dvaju gradskih vrata GV-1 i GV-2. Zadržan je i položaj glavne gradske prometnice GU kao i stare ulice koja će kasnije postati cardo maximus CM. Na uzvišenom položaju gdje očekujemo da su se nalazila liburnska svetišta sagrađen je forum F i velebni hram T, a uz južne gradske zidove gradska tržnica (emporium) E.Na položaju gdje se nekoć nalazio liburnski drveni most sagrađen je kameni rimski. Akveduktom je dovedena tekuća voda u naselje, a 2,5 kilometara od Enone sagrađeno je gradsko pristanište. Na sjeveru se nalazila starija libumska nekropola, južno liburnsko-rimska.Takvom urbanom razvoju Enone doprinio je i postupni suživot došljaka sa starosjediocima što je vidljivo ne samo u sudjelovanju domaćeg svijeta u municipalnoj upravi, već i obožavanju liburnskih svetinja pored oficijelnog rimskog vjerskog kulta. Već i dosadašnji arheološki nalazi otkrivaju da na primjeru Enone i Jadera imamo dva potpuno različita pristupa kod izgradnje i modernizacije liburnskih teritorijalnih zajednica.

Kakva bi trebala biti nastava povijesti u demokratskoj Hrvatskoj?

Anketiranjem školske godine 1997./98. utvrđeno je da učenici četvrtog razreda gimnazije imaju nepovoljno mišljenje o nastavi povijesti. Ovo nepovoljno mišljenje ne iznenađuje jer u reformiranoj nastavi povijesti u Hrvatskoj nisu riješena tri osnovna zadatka: interdisciplinarno definiranje odgojnih ciljeva (I), ostvarivanje didaktičkili inovacija (2) i restrukturiranje gradiva na temelju suvremene povijesne znanosti (3).Viječe Europe poduzima niz mjera za unapređenje nastave povijesti u novoj Europi (održavanje skupova, tiskanje publikacija i dr.) u nastojanju da povijest pridonese većem razumijevanju, toleranciji i povjerenju među pojedincima i narodima. Slijedeći ovakve trendove i uvažavajući hrvatske specifičnosti, nastavu povijesti u Hrvatskoj valja usmjeriti prema znanstvenim rješenjima.Danas se u hrvatskim školama pojavljuju vrlo kvalitetni udžbenici povijesti, ali su oni, poštujući smjernice nastavnog programa, deskriptivistički orijentirani i utemeljeni na đogadajnoj povijesti. Takav pristup onemogućuje stvaralački rad učenika i razvoj njihovih metodoloških vještina. Da bi se unaprijedila nastava povijesti, potrebno je istraživati prediktore uspješnosti učenja, uvoditi u nastavu više didaktičke sustave (programirana i problemska nastava) i otkrivati mogućnosti izmjene stavova učenika prema nastavi i samospoznaji. Osim toga gradivo valja restrukturirati na temelju suvremene povijesne znanosti. Autor članka je proveo didaktičke eksperimente koji su pokazali da je ovakav pristup moguć i da su postignuti rezultati dobri.Autor članka zaključuje da metodika nastave povijesti treba postati sintetska znanost interdisciplinarnog značenja s razvijenom metodologijim, a u transferu znanja značajnu ulogu mora imati povijesna znanost.

Od kulta Sola do kršćanstva u Varaždinskim Toplicama (Aquae Iasae)

Aquae lasae na mjestu današnjih Varaždinskih Toplica bile su. uz Aquae (Baden kod Beča), najveće antičke lječilišnc kupke u Gornjoj Panoniji (Pannonia Superior). U vezi s kupalištem razvilo se ondje razmjerno važno lječilišno, prometno, trgovačko i kultno središte, sastavljeno od termi s bazilikom, (onima s nimfejom i kapitolijskim hramom, te stambenog i obrtničko-trgovačkog sklopa, u trajanju od l. do 4. st.U mnogobrojnim izvješćima o iskopavanjima i osvrtima na različite vidove života u Jaškim Toplicama pomalo je rta rubu zanimanja ostao ranokršćanski sloj naselja. To je svojevrstan propust, s obzirom da markantni ostaci arhitekture svrstavaju Aquae Iasae među važnija ranokršćanska središta u hrvatskome dijelu Panonije, gdje je ranokršćanski sloj općenito slabo istražen, a arhitektura gotovo potpuno nepoznata. Ovaj je rad stoga posvećen temi preduvjeta širenju kršćanstva, te prodora i odvijanja kršćanskih sadržaja u Aquae Iasae, pri čemu se predlaže promjena pojedinih uvriježenih mišljenja o tim pitanjima.Smatra se da prvi tragovi kršćanstva u Aquae Iasae potječu iz druge polovice 4. st. Tada je kupališna bazilika preuređena dodavanjem oslikanog narteksa na južnoj strani, a u isto je vrijeme, pretpostavlja se, i glavna prostorija dobila sloj kršćanskih fresaka, od kojih je sačuvan prizor glave svetačkog lika. Međutim, na temelju općepovijesnih te materijalnih i duhovnih naznaka, u ovome se radu nastoji dokazali da se kršćanstvo u Jaškim Toplicama proširilo već u vrijeme cara Konstantina. Vjerojatno je stoga da je termalna bazilika već na početku 4. st. preuređena za potrebe kršćanskog obreda, da bi joj u drugoj polovici 4. st. bio prizidan narteks. Ukoliko je ta pretpostavka točna, ranokršćanska crkva u Varaždinskim Toplicama najraniji je primjerak dvoranske građevine s unutrašnjom apsidom na hrvatskim prostorima.

Srednjovjekovno groblje u okolišu crkve sv. Križa u Ninu

Autor u radu objavljuje rezultate istraživanja srednjovjekovnog groblja otkrivenog u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu koje je istraživao u više arheoloških kampanja (god. 1968.-1970., 1997.-1999.) i sveukupno istražio 202 groba.Srednjovjekovni grobovi u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu ležali su u tri sloja. Prvi, tj. najgornji sloj grobova, nalazio se gotovo na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i bio pretežnim dijelom uništen. To je zapravo recentni sloj grobova, bez. arheološke vrijednosti. Drugi sloj grobova nalazio se na dubini od 0,30 do preko 1,00 m, i bio je najbrojniji: otkriveno je preko 100 grobova toga sloja. To su uglavnom zidane grobnice raznih oblika, među kojima ipak prevladava ovalni tip grobova. Svi li grobovi načinjeni su od kamena, večina ih ima popločano dno i pokrivne ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija kod lih grobova bila je raznolika, kao Što je to uobičajena pojava za starohrvatska groblja uz crkve. Prilozi su u lom sloju bili relativno malobrojni, a zastupljeni su tipološki poznati oblici starohrvatskog nakita dalmatinskog lipa 10,-14. st. Treći sloj grobova nalazio se na dubini od oko 1,00 do oko 1,50 m, tj. ležao je na razini antičkoga Nina i razlikovao se od prethodnog sloja grobova, kako po grobnoj arhitekturi, tako i po načinu pokapanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Ti su grobovi bili u običnim zemljanim rakama, osim što je kod pojedinih uz kostur pokojnika bilo postavljeno više ili manje obrađenih kamenova ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio pokopan uvijek samo po jedan pokojnik. Orijentacija grobova bila je raznolika, a prevladavalo je SZ-JI (glava na SZ). Grobovi su bili dosta rijetki i njihov su raspored, po svemu sudeći, uvjetovali ostatci antičke arhitekture na koju su ti grobovi ukopani, ali nisu bili u svezi s crkvom sv. Križa koja je nedvojbeno mlađa od tog sloja grobova. Grobni prilozi u trećem sloju grobova vrlo su rijetki. Od 66 istraženih grobova tog sloja samo u nekoliko grobova otkriveni su prilozi atipični za datiranje, a u grobu 140 otkriven je zlatnik bizantskog cara Konstantins Kopronima (741.-775.), kao obolus. Treći sloj otkrivenih grobova uz Crkvu sv. Križa u Ninu predstavlja zasebnu nekropolu koja se okvirno može datirati u 8, st. (terminus ante quem je zlatnik bizantskog cara Kopronima iz groba 140), a trajala je, sva je vjerojatnost, kratko vrijeme š obzirom na relativno mali broj otkrivenih grobova. O etničkoj pripadnosti pokojnika iz toga sloja grobova zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza teško je dali određeniji znanstveno argumentiran komentar. Unatoč tomu mislimo da je u tom sloju grobova bio pokopan kasnoantički autohtoni živalj koji je sa starohrvatskim pučanstvom Nina živio u simbiozi, ali se u pogrebnim običajima ipak želio odvojiti.Zaključno valja istaknuti da otkriveni grobovi u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu predstavljaju značajan znanstveni doprinos daljnjem osvjetljavanju ranosrednjovjekovne arheološke problematike, kako romaniziranog autohtonog življa Nina, a isto tako značajan su doprinos boljem poznavanju materijalne i duhovne kulture Hrvata srednjovjekovnog Nina.

Osvrt na nalaze karolinške provenijencije u Ninu povodom novog nalaza karolinškog jezičca

U ovom radu željeli smo pokazati važnost Nina kao jednog od prvih kultumo-političkih i vjerskih centara ranofeudalne Hrvatske kneževine, kroz prizmu materijalne i duhovne ostavštine Karolinga, povodom novog nalaza karolinškog jezičca. Uz Biskupiju kod Knina, sa sigurnošću možemo kazati da Nin posjeduje najveću količinu arheološke građe karolinške provenijencije. Najveći broj takvih nalaza pronađen je na znamenitoj starohrvatskoj nekropoli ranog horizonta Nin - Ždrijac. To su: karolinški mač-spatha, koplje (s krilcima), 11 primjeraka ostruga (5 u paru i jedna pojedinačna), 5 noževa- britvi, ostatci torbice-burse, jedan primjerak karolinškog novca, križić-aplika i privjesak medaljon. Svakako treba ukazati i na najdragocjenije nalaze umjetničkog obrta pronađene kod nas, koje vezujemo za karolinško umjetničko stvaralaštvo; moćnik-bursu sv. Marcele, Asela i Ambroza i relikvijar nepoznatog sveca u obliku škrinjice. Osim toga u Ninu je pronađen i natpis koji svjedoči o prisutnosti svećenstva germanskog porijekla u našim krajevima u vrijeme formiranja ranofeudalne hrvatske kneževine. Riječ je o nalazu kamene grede s natpisom: ... THEUDEBERTUS ABBA... Na temelju svih iznesenih čimbenika možemo zaključiti da je grad Nin već od samog doseljavanja Hrvata u novu postojbinu, uz golemu političku i crkvenu moć, bio također važno središte kulturnog i duhovnog života hrvatskog življa, te nas stoga nimalo ne začuđuje brojnost arheološke građe karolinške provenijencije pronađene upravo u Ninu.

O porijeklu salonitanskog biskupa i mučenika Domnija

U radu se ukazuje na nedovoljnu utemeljenost općeprihvaćenog uvjerenja o istočnom porijeklu salonitanskog biskupa i mučenika Domnija. Domnijevo istočno porijeklo spomenuto je u srednjovjekovnim nepouzdanim izvorima. Uzimajući u obzir prvenstveno kasnoantičke pouzdane izvore, može se pokazati da je Domnijevo zapadno porijeklo jednako tako moguće kao i istočno. Onomastička analiza, tj lingvistička pripadnost imena Domnio latinskom jeziku te prostorna rasprostranjenost imena i na Istoku i na Zapadu, upućuju na mogućnost Domnijeva zapadnog porijekla. Uloga Italije u poticanju intenzivnije kristijanizacije zapadnih područja Carstva, koja se u Dalmaciji očitovala dolaskom rimskog misionara Venancija u 2. pol. 3. stoljeća, također upućuje na vjerojatnost Domnijeva italskog porijekla. Nakon Venancijeva tragičnog završetka, logično je da je iz istoga misionarskog centra upućen novi vjerovjesnik u Dalmaciju.

Inschrift eines Veteranen von Legio i Adiutrix

Im Jahre 1995 grub ein Traklorpflug in der Fundstelle Niče (Suhača bei Livno) in Westbosnien (Abb. 1) den Deckel einer römischen viereckigen Urne mit einer Inschrift aus. Die Breite beträgt 116 cm, die Tiefe 94 cm und die Höhe 10-13- 10 cm (Abb. 2). Er ist, wie auch die meisten römischen Denkmäler, die aus dem Gebiet von Livno stammen,1 aus einem stark sandhalligen Kalkstein gearbeitet. Der Deckel hat die Form einer flachen Platte. Die hintere linke Ecke ist abgebrochen. Die obere Fläche hat das Grundwasser beschädigt, während die untere Fläche fast genauso aussieht, wie sie der Steinmetz bearbeitet hat. Auf dem vorderen Teil der oberen Fläche befinden sich drei viereckige Vertiefungen, von jeweils 12 cm x 12 cm, mit denen auf dem Deckel wahrscheinlich der Giebel befestigt war. ln der Mitte aller drei Vertiefungen sind runde kleine Löcher, Durchmesser 1 cm, vorhanden. Die untere Seite ist glatt, fast poliert. Auf ihr sind in der Form des Großbuchstabens H Rinnen eingcschnilten, mit den Maßen 66 cm x 66 cm x 72 cm, Tiefe 5 cm und BreiLc 8,5 cm. In diese ließ sieh die Oberseite der Urne in Kistenform einfügen, in der die Lcichenasehe mit der Beigabe verwahrt wurde. Auf den vorderen Rändern der unteren Dcckelscile befinden sich zwei runde Vertiefungen mit einem Durchmesser von 11,5 cm in gleicher Höhe wie die Rinnen. Darin wurden kleine Säulen gesteckt, die vor dem kistenartigen Teil der Urne standen und zusammen mit dem Deckel und der Kiste das ewige Haus des Verstorbenen symbolisierten. Zur Zeit der Ausgrabung fand man unter dem Deckel nach dem Aussage des Finders Asche, Knochen und Keramik,2 wahrscheinlich die verbrannten Überreste des Verstorbenen mit der Grabbeigabe. Der Fundort ist nicht systematisch erforscht.

Prvi stranački nastupi i politički projekti u Dalmaciji nakon Prvoga svjetskog rata

Autor slijedi pojavu i razvoj različitih političkih grupacija u Dalmaciji u razdoblju nakon prvoga svjetskog rata. Napose se osvrće na pokušaje uspostave potpunog narodnog i državnog jedinstva, a prikazane su i reakcije na pojavu i uspjehe Radićeve seljačke stranke. Na osnovu fragmentarne građe i literature rekonstruira se atmosfera i kompleksnost stranačko-političkih sukoba.

Posveta prostilnoga hrama u Dioklecijanovoj palači

Tema ovoga rada je problem posvete prostilnoga hrama u Dioklecijanovoj palači. Mnogi su autori u prošlosti i sadašnjosti pokušavali odgovoriti na pitanje kojem je božanstvu bio posvećen taj hram. Za to su pitanje slabo iskoristivi izvori iz. kasnijega vremena (Toma Arhiđakon i Antonio Prokulijan). Jedino točna i pouzdana analiza dekorativnih elemenata može pripomoći rješenju toga problema. Stoga autor ovoga priloga analizira čitavu dekoraciju pokušavajući utvrditi čija se simbolika javlja oko vratiju (dovratnici i nadvralnici) i frizu, a posebnu pažnju poklanja konzolama zakošene grede koja je stajala iznad nadvratnika. Naime, na toj se gredi nalaze konzole na kojima su prikazani likovi i biste raznih božanstava (dvije Viktorije, Sol, Heraklo i jedan nedovoljno definirani prikaz, možda Jupiter), a i neki drugi simbolički likovi koji više ili manje imaju veze s božanstvima (dva lisnata maskerona, Giganti i orao). Autor dolazi do zaključka da je hram imao panteistički karakter i da je u skladu s Dioklecijanovom religijskom reformom. Na temelju jasno utvrdivih nekongruentnosti svih dekorativnih traka dvaju blokova jedinstvene grede autor je došao do zaključka da je greda na spoju bila skraćena prigodom ugradbe. Po svoj prilici odsječeni su jedna konzola i dio polja među konzolama (metopa). Na nedostajućoj konzoli po svoj prilici je bila bista Jupitera. Razlog skraćivanja po svoj prilici leži u neskladu predviđenoga prostora na zdanju i prethodne klesarske pripreme. Šteta je što nije sačuvan zabat na kojem se vjerojatno nalazio ključ posvete.