"Ružno pače" hrvatskoga kaznenog pravosuđa - zatvorski sustav u svjetlu domaćih i europskih trendova

Znanstvena i stručna rasprava o strateški osmišljenom i na empirijskim podatcima utemeljenom upravljanju hrvatskim zatvorskim sustavom zapravo i ne postoji. Povremeno nailazimo na javnu raspravu o situaciji u hrvatskim zatvorima, no ona je uglavnom reakcija na medijski eksploatirane tragične događaje (npr. smrt pritvorenog generala 2011. u Zatvoru u Osijeku) ili navodne skandale (npr. fotografije osuđenika koji u Zatvoru u Valturi vježba golf 2013.). Na posljedično medijsko i javno zgražanje uglavnom slijede štura očitovanja nadležnih institucija, čime se okončava daljnja rasprava jednog u biti potpuno neshvaćena dubljeg problema. Radom autori žele potaknuti otpočinjanje znanstvene i stručne rasprave o hrvatskome zatvorskom sustavu na konceptualnoj, strateškoj i empirijski utemeljenoj razini vodeći računa o hrvatskim specifičnostima u kontekstu europskih zatvorskih trendova. Specijalna prevencija kažnjivih ponašanja pojedinaca njihovom resocijalizacijom u zatvorskim sustavima bitan je doseg kaznenopravne tekovine zapadnih društava. Premda se penalna politika može okarakterizirati kao stalna potraga za novim najboljim rješenjima, zatvorski sustavi imaju važnu ulogu u ostvarivanju svrhe kažnjavanja. No, upitno je ostvaruje li zatvorski sustav svoju svrhu, odnosno je li on svrhovit i u normativnom i u praktičnom pogledu. Odgovor na postavljeno pitanje može biti utemeljen jedino na empirijskim podatcima i evaluacijskim analizama te pretpostavlja konceptualnu i metodološku razradu jasnih pokazatelja 'svrhovitosti zatvorskog sustava'. Takva vrsta odgovora, a za kojim tragaju autori u radu, ima dvostruku funkciju. Osim što služi evaluaciji aktualnog stanja, možebitno i važnije, stvara polazišno uporište za strateško osmišljavanje budućnosti hrvatskoga zatvorskog sustava.

Komparativna rješenja odnosa publiciteta zemljišnih knjiga i zaštite osobnih podataka

U radu se analiziraju dva naizgled konkurentna načela, načelo publiciteta zemljišnih knjiga i pravo na zaštitu osobnih podataka. Razmatra se hoće li Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) iz 2018. utjecati na pristup osobnim podacima u zemljišnim knjigama i njihovu obradu, imaju li nositelji knjižnih prava pravo na zaštitu osobnih podataka te kojim mjerama se takva zaštita može postići. Isto tako će se razmotriti komparativna rješenja u pogledu javnosti zemljišnih knjiga poput estonskog, švicarskog i škotskog, te na koji način nove digitalne tehnologije, osim što olakšavaju dostupnost podacima, mogu pomoći u kontroli pristupa informacijama.

Razvoj pravila o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore u hrvatskome međunarodnom privatnom pravu

U radu se daje prikaz uređenja pravila o međunarodnoj nadležnosti primjenjivima na potrošačke ugovore u hrvatskome međunarodnom privatnom pravu, počevši od Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ), preko uredaba Bruxelles I i Bruxelles I bis pa do najrecentnijeg Zakona o međunarodnom privatnom pravu (ZMPP). U ZRSZ-u nije postojala posebna odredba o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore pa su ti ugovori bili podvrgnuti odredbama o općoj međunarodnoj nadležnosti i posebnoj međunarodnoj nadležnosti za ugovore. Ulaskom Republike Hrvatske u članstvo Europske unije hrvatski sudovi postali su obvezni primjenjivati Uredbu Bruxelles I kao izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima. Zahvaljujući Uredbi Bruxelles I, koja je u međuvremenu preinačena u Uredbu Bruxelles I bis, prvi su put potrošači na hrvatskom sudu dobili zaštitu u smislu povoljnijih postupovnih odredaba o međunarodnoj nadležnosti. Personalno polje primjene Uredbe Bruxelles I, kao i Uredbe Bruxelles I bis koja ju je zamijenila, uređeno je na način da se uredbe primjenjuju kada tuženik ima domicil u EU-u. Uredbom Bruxelles I bis položaj potrošača dodatno je ojačan proširenjem polja primjene odjeljka o potrošačkim ugovorima i na slučajeve kada tuženi trgovac ima domicil izvan EU-a. U siječnju 2019. godine na snagu je stupio ZMPP čije se odredbe o nadležnosti primjenjuju podredno, odnosno kada nije primjenjiva neka od uredaba europskoga međunarodnog privatnog prava. U članku 46., stavku 2. ZMPP-a hrvatski je zakonodavac proširio primjenu određenih odredaba Uredbe Bruxelles I bis i na situacije kada tuženik ima u smislu te uredbe domicil u državi koja nije članica EU-a. U radu će se analizirati opisani zakonodavni razvoj i njegov utjecaj na zaštitu potrošača u Hrvatskoj.

Transformacija upravnog sudovanja zbog primjene nadnacionalnog prava

U posljednjih nekoliko desetljeća primjećujemo sve veće približavanje europskoga pravnog poretka i nacionalnoga pravnog poretka. Stupanjem na snagu Povelje o ljudskim pravima Europske unije samo je pojačano nastojanje da sva javna prava država na kontinentu idu u istom smjeru. U okviru globalizacije prava Europa ima znak i tradiciju koju treba obraniti. Postoje dva načina za promicanje tog sustava. Prvi je pravna disciplina i suradnja ustanova, temelji se na obvezi koju imaju nacionalni (domaći) sudovi u poštivanju europskih obveza. Drugi način koji omogućava promicanje europskoga pravnog sustava razvoj je neformalne suradnje europskih sudaca kako bi se postupno razvila zajednička kultura i metoda rada. Taj je razvoj takav da ne omogućuje samo neupitan legitimitet nadnacionalnog prava u očima nacionalnih upravnih sudova već i povećan intenzitet utjecaja Suda Europske unije i Europskog suda za zaštitu ljudskih prava. Cilj je ovog rada analizirati utjecaj nadnacionalnog prava na razvoj upravnog sudovanja i detektirati promjene koje je taj utjecaj donio u tradicionalno upravno sudovanje koje je inherentno nacionalno usmjereno. Posebno treba istaknuti <a target="_blank" rel="nofollow">važnost, u slučaju potrebe, izravne primjene nadnacionalnog prava u upravnim sporovima na nacionalnim sudovima</a> kao i utjecaj neformalne suradnje – „dijaloga sudaca“ na razvoj upravnog sudovanja.

Direktiva 2003/49/EZ o zajedničkom sustavu oporezivanja isplate kamata i autorskih naknada između povezanih trgovačkih društava različitih država članica - analiza Direktive i hrvatskog prijevoda nekih termina iz Direktive

U radu su kritički analizirani prijevodi nekih termina u Direktivi EU-a o oporezivanju kamata i autorskih naknada na hrvatski jezik. Riječ je o terminima royalty (autorska naknada), beneficial owner (stvarni korisnik) i permanent establishment (stalna poslovna jedinica). Nakon te analize ukratko je prikazan i sadržajni aspekt Direktive. Službeni prijevod direktiva EU-a važan je, prvo, zbog njihove implementacije u pravne sustave država članica, a zatim i zbog mogućnosti izravne primjene direktiva pod određenim uvjetima. Sadržajno, Direktiva uređuje raspodjelu prava na oporezivanje primitaka od ulaganja (u obliku kamate na zajam i autorske naknade) dajući pravo oporezivanja državi rezidentnosti primatelja kamate i/ili autorske naknade. To je, napose što se tiče kamata na zajmove, bitno odstupanje od koncepta OECD modela ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Termini spomenuti u kontekstu njihova prijevoda na hrvatski ključni su tehnički (provedbeni) elementi primjene Direktive.

Utjecaj modernih tehnologija na posredno držanje dionica - nacionalni modeli i globalna perspektiva

Razvoj modernih, globalno primjenjivih tehnologija utječe osobito na dionička društva čijim se dionicama trguje na tržištu kapitala. Jedna je od njih blockchain (dalje u tekstu: BC) tehnologija koja je podvrsta tzv. tehnologije distribuirane glavne knjige (dalje u tekstu: DLT). Kako su dionice nematerijalizirani vrijednosni papiri, u hrvatskom pravu, kao i u drugim pravnim poredcima, podatke o nematerijaliziranim vrijednosnim papirima i njihovim imateljima najčešće vodi središnje tijelo, odnosno operater središnjeg depozitorija vrijednosnih papira. Također, opća je pojava da se dionice drže putem posrednika, koji često bivaju globalno ulančani, pogotovo u prekograničnoj trgovini. No smatra li se u tom slučaju zakonitim imateljem vrijednosnih papira sam ulagatelj ili (neki od) posrednik(a), različito je pravno riješeno na komparativnoj osnovi te je bilo predmetom pravnog ujednačavanja. U radu se nakon iznošenja komparativnih modela o tome tko se smatra zakonitim imateljem vrijednosnog papira kada ga drži posrednik iznose obilježja hrvatskog sustava u razvojnom kontekstu i sadašnje perspektive imajući u vidu i utjecaj europskog prava. U zadnjem dijelu rada, nakon iznošenja temeljnih obilježja BC tehnologije, kritički se motri na koji bi način njezina primjena promijenila postojeći sustav vođenja upisnika o vrijednosnim papirima s jedne strane te na koji način to utječe na posredno držanje dionica s druge strane.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva vs. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Ishodište je rada u pravomoćnoj oslobađajućoj presudi za ubojstvo Aleksandra Labe 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru. Analiza kvalifikacije djela kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva naspram ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika polazi od tumačenja pojma ratnog zarobljenika te ocjene o primjenjivosti Ženevskih konvencija i dopunskih protokola. Pritom se mogu izdvojiti tri moguća pristupa u sudskoj praksi: (1) ocjena da je u relevantno vrijeme sukob bio nemeđunarodni, pa je blanketnu normu potrebno dopuniti primjenom zajedničkog čl. 3. Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola II; (2) ocjena da je sukob bio međunarodni, pa se primjenjuje Ženevska konvencija III i Dopunski protokol I ili (3) bez obzira na ocjenu sukoba blanketnu normu dopuniti primjenom odgovarajućih odredbi Ženevskih konvencija. Slijedi analiza postupaka označenih kao poticanje na ratni zločin i razmatranje kažnjivosti poticanja u konkretnom slučaju. Zakonit kazneni postupak imperativ je naspram pravnoj hipokriziji o nezastarivosti ratnih zločina.

Upravljanje razlikama u upravnim organizacijama

U radu se predstavljaju tri pristupa upravljanju razlikama koji se mogu primijeniti u organizacijama javne uprave. Upravljanje razlikama u širem smislu označava niz mjera koje se primjenjuju kako bi se upravljalo razlikama koje postoje između zaposlenika pojedine organizacije, ali i kako bi se raznolikost koja postoji u društvenoj okolini preslikala u sastav radnog kolektiva pojedine organizacije. Prva dva pristupa upravljanju razlikama su starija, a radi se o politici jednakih mogućnosti u zapošljavanju i politici afirmativne akcije čiji je cilj, većinom kroz zakonodavne mjere, osigurati zapošljavanje pripadnika manjinskih skupina, odnosno pripadnika skupina koje svojim obilježjima odudaraju od sastava većinskog stanovništva. Novi pristup se naziva upravljanje raznolikošću te se temelji na širokom shvaćanju razlika i na uviđanju koristi koje proizlaze iz osiguranja različitosti zaposlenika za organizaciju, zaposlenike u organizaciji te društvo u cjelini. Uz teorijski prikaz tri pristupa upravljanju razlikama, rad daje uvid u primjenu ovih pristupa u nekim europskim državama i gradovima te uvid u postojeću razinu primjene pristupa upravljanja razlikama u javnoj upravi Republike Hrvatske. Kako se uviđa da Hrvatska posebno zaostaje u primjeni upravljanja raznolikošću kao najnovijeg i najobuhvatijeg pristupa, u radu se iznose preporuke za njegovo unaprjeđenje.

O Ustavu, rode, da ti pojem

Ustavna demokracija opis je, obilježje, ali „i počelo, i cilj“ suvremenih država civilizacijskoga kruga kojem RH pripada. Sama demokracija kao oblik vladavine u idealnom je slučaju asimptotski proces stalna usavršavanja. Isto vrijedi i za ustavnost. Dakako, ti procesi nipošto nisu ireverzibilni. I dok je u suvremeno doba u biti nemoguće povući potpun i oštar rez između pridjeva i imenice spomenute sintagme „ustavna demokracija“, namjera je ovog rada promotriti prevladavajuće procese razvoja ustavnosti u našoj državi kako bismo upozorili na prijeteće točke, ali i na važne potencijale za buduća postupanja državnih tijela i samih građana. Identifikacija problema u svojevrsnom Dunning-Kruger sindromu pretpolitičkog stanja svijesti znatna dijela društvene potke u RH čini evoluciju ustavne vladavine osobito kompleksnom i nipošto izvjesnom. Dopuštamo si blag optimizam s obzirom na dosadašnje korake te podsjećanje na to da demokratski i ustavni procesi općenito nisu linearni. Ipak, stanje opasne stagnacije i zaglavljenost u glibu koruptivno-klijentelističkog mentaliteta nalaže ozbiljan i interdisciplinarni pristup svladavanju problema. Osnovno je pitanje ovdje kako ustavno pravo može doskočiti rečenim izazovima te koji su potrebni i mogući koraci u tom smjeru. U radu prvo analiziramo stvarnu vrijednost konstitucionalizma u našoj državi, i to preko njegova pozitivnog i negativnog naboja. Potom upozoravamo na uzroke identificiranih izazova koje nalazimo u stanju hrvatskoga društva i u refleksiji takva stanja u nedavnom djelovanju najviših državnih institucija. Ističemo bitnost preuzimanja institucijske i građanske odgovornosti. Imajući u vidu notornu potrebu ustavne revizije, fokusiramo se na formativno-edukativni potencijal budućega ustavotvornog procesa. Ustav bez odgovarajućeg stupnja internalizacije državnih tijela i građana ne može živjeti. Odgoj i obrazovanje za ustavnu demokraciju ostaju kamen temeljac funkcionirajućega društva. Na kraju predlažemo i dodatan sinergijski angažman sveučilišne zajednice.

Mala fides superveniens (non) nocet kod dospjelosti u rimsko-kanonskoj pravnoj tradiciji i suvremenim pravnim sustavima

Autor analizira nastanak, razvoj i suvremenu primjenu načela vezanih uz utjecaj zle vjere, odnosno prestanka poštenja posjeda nastalih nakon početka posjedovanja, na dosjelost. Tako se najprije analiziraju nastanak i razvoj regule mala fides superveniens non nocet, vezane uz rimsko pravo, po kojoj naknadno stečena zla vjera ne smeta dosjedanju. Zatim se obrađuje regula mala fides superveniens nocet, čiji su nastanak i razvoj vezani uz kanonsko pravo i njegov utjecaj na svjetovne pravne sustave. Naposljetku se razrađuje stanje u suvremenim pravnim sustavima, počevši od najvažnijih europskih kodifikacija (njemačkog BGB-a i francuskog CC-a) do sustava na koje su oni utjecali. Načelno se utvrđuje snažan i neposredan utjecaj rimsko-kanonske pravne tradicije na suvremene pravne poretke u predmetnom kontekstu. Uglavnom na temelju različitih uređenja u BGB-u i CC-u, u ovom području ne postoji jednoobraznost te se u suvremenim pravnim sustavima mogu naći obje regule. Međutim, povijest kodifikacije navedenih uređenja, razrađenost u povijesnoj primjeni te najnovije analize upućuju na optimalnost načelne regule mala fides superveniens nocet, nastale u okviru rimsko-kanonske pravne tradicije.