U Republici Srbiji nastava se, osim na srpskom kao većinskom jeziku, ostvaruje i na osam manjinskih jezika: albanskom, bosanskom, bugarskom, mađarskom, rumunskom, rusinskom, slovačkom i hrvatskom. Učenici koji celokupnu nastavu pohađaju na jednom od ovih jezika tokom osnovne i srednje škole uče i srpski jezik kao nematernji. Učenje većinskog jezika ima za cilj postizanje aditivne dvojezičnosti – funkcionalno ovladavanje srpskim jezikom radi uključivanja u širu društvenu zajednicu uz istovremeno očuvanje i negovanje maternjeg jezika. Ipak, nije zanemarljiv broj učenika koji ne ovladaju ni osnovnim nivoom upotrebe srpskog jezika, uprkos višegodišnjem učenju. Ovo je naročito primetno kod učenika mađarskog i albanskog maternjeg jezika. U radu se prikazuju nastojanja da se ova situacija prevaziđe putem unapređivanja nastave predmeta Srpski kao nematernji jezik.