A ê hoĉu kako mogu – nekoliko misli o hrvatskoglagoljskoj pisanoj baštini

U radu se ukratko, na temelju nekoliko tipičnih iskaza glagoljaških pisara, kompilatora i prevoditelja, sažimlju neki pogledi na glagoljsku tekstnu zajednicu. Kroz odabrane se citate otkriva povezanost raznorodnoga sadržaja rukopisa (a neki od njih slagani su po idealu "što općenitijega" materijala, kao da se stremilo kakovu srednjovjekovnom enciklopedizmu, čemu je najbliže Petrisov zbornik iz 1468. godine) s konkretnim okruženjem, odnosno publikom za koju su tekstovi pisani, te s polifunkcionalnošću velikoga broja prepisanih, prevedenih ili kompiliranih sastava. To je postupak kroz koji je ostvaren specifičan fenomen "migracije", pokretljivosti i prilagođavanja raznih predložaka i izvora, čime su glagoljaši hrvatsku glagoljsku pisanu riječ učinili dijelom zajedničke europske srednjovjekovne kulturne, duhovne i književne tradicije.

Izvještaj o arheološkom nadzoru na Pavlinskom trgu u Senju (studeni 2019. – lipanj 2020.)

Arheološki nadzor nad građevinskim radovima uređenja Pavlinskog trga u Senju proveo je Gradski muzej Senj. Stručna voditeljica predmetnoga nadzora bila je Blaženka Ljubović, mag. educ. hist. i mag. archeol. uz konzervatorski nadzor Vinka Madirace, dipl. arheolog iz Konzervatorskog odjela u Gospiću. Navedeni građevinski radovi provedeni su u razdoblju od studenog 2019. do kraja lipnja 2020. godine. U prošlosti, prema povijesnim izvorima, Pavlinski trg u Senju je lokacija na kojoj se nalazio dominikanski, a potom i pavlinski samostan s crkvom sv. Nikole, koji je zbog trošnosti porušen 1874. godine s dijelom gradskog bedema u predjelu starih morskih vrata. Predmet ovog rada arheološki je nadzor na zaštiti lokaliteta Pavlinski trg (prostora nekadašnje pavlinske crkve sv. Nikole i samostana u Senju) tijekom građevinskih radova na uređenju Trga. Nadzor se vršio u svrhu prikupljanja svih bitnih informacija o kulturnim slojevima i arheološkim nalazima, posebice zato što je tijekom ranijih arheoloških istraživanja evidentiran arheološki materijal (grobni nalazi) iz pojedinih povijesnih razdoblja crkveno-samostanskog kompleksa, kao i nepokretna arhitektonska struktura, arheološki zanimljiva, na određenim dubinama od razine pločnika Pavlinskog trga. Cilj arheološkog nadzora bilo je utvrđivanje gabarita crkve i samostana te zaštita eventualnih grobova unutar crkve od moguće devastacije.

Glagoljica i ćirilica plodovi su dviju odvojenih bizantskih misija među Slavenima

Obično se govori i piše da su glagoljica i ćirilica u svojim početcima vezane uz Moravsku misiju čiji su glavni protagonisti bili Konstantin-Ćiril i njegov brat Metod. Autor ovog teksta smatra da je svako od tih dvaju pisama vezano uz jednu od dvije različite misije u različite prostore i u različito vrijeme. Glagoljica je nastala u početcima pokrštavanja Slavena u Hrvatskoj (Bizantskoj Dalmaciji) i krajevima oko Soluna (Makedoniji), a ćirilica je vezana uz djelovanje Svete braće Ćirila i Metoda u vrijeme Moravske misije (863. – 885.). Oba pisma djelo su iste bizantske misionarske škole, ali je glagoljica nastala ranije i to iz čisto misijskih potreba, a ćirilica je nastala u vrijeme jake državno-političke ekspanzije Bizanta među Slavenima u vrijeme "velikog bizantskog decenija" (870. – 880.). U vrijeme velikog Raskola (1054.) Rim će tražiti od glagoljaša na području svoje jurisdikcije u Hrvatskoj da prihvate rimski ili latinski obred. U Makedoniji je glagoljica izgubila svaku podršku i svuda je uzmicala pred ćirilicom te je u 12. stoljeću sasvim nestala u bizantskom obredu. Budući da su oba pisma nastala za isti (slavenski) jezik, pod jezičnim vidom nastavljene su među njima veze, što se primijeti u glagoljičkim i ćiriličkim tekstovima.

Antropologija siromaštva u književnim svjetovima Vjenceslava Novaka i Krležinim socijalnim feljtonima

Antropologija prosjačenja i ekohistorija zbirke Podgorske pripovijetke (1889.) Vjenceslava Novaka, gdje se često ističe antologijska Podgorska lutrijašica (Vijenac, 1889.), u odnosu na dijadu očevi/majke – kćeri/sinovi, dokumentira subalteran odnos iz pozicije časti prosjačkoga štapa u kojemu su roditelji pokvarenom smatrali djecu koja su se sramila prosjačenja. U drugome dijelu članka navedena Novakova tematika antropologije prosjačenja i solidarnosti postavljena je u kontekst sa socijalnim feljtonima Miroslava Krleže. U tjedniku Narodna zaštita namijenjenom, prema atribuciji u podnaslovu, ratnim nemoćnicima i siročadi, Krleža je 8. studenoga 1917. objavio feljton, kao svoj prvi članak o sirotinji, Kako stanuje sirotinja u Zagrebu? Drugi Krležin članak o sirotinji, feljton Narod koji gladuje, koji određuje kao varijantu o sijerku/metlama kojima se Hercegovci "hrane kao pogačom", pisan je na temu potresnih primjera strategija preživljavanja Hercegovaca koji su, u arealu borbi vlastitih izgladnjelih tijela, bili prisiljeni hraniti se sijerkom.

Prikazi gradske vlastele u romanu Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka i njihova povijesna utemeljenost

Rad kao polazište svoje historiografske analize uzima opise gradskih plemićkih obitelji iz romana Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka. Nakon što se iznese kratki povijesni okvir, koji se upotpunjuje s opisima što ih daje V. Novak, rad se kratko osvrće i na pitanje borbe za hrvatski jezik, no najvećim se dijelom bavi analizom povijesnog utemeljenja likova i radnje korištenjem egzaktnih i preciznih navoda iz stvarne povijesne zbilje. Na kraju se donose i Katastarski upisnici čestica iz Državnog arhiva u Zagrebu koji se također uspoređuju s navodima iznesenima u djelu.

Od plzenjskog piva do Dvořáka

Poveznice Vjenceslava Novaka s Češkom bile su višestruke, a najvažnija je njegovo češko porijeklo po ocu koji se iz Hradeca Králové doselio u Senj, a koje je vidljivo i u njegovom imenu koje je izvorno glasilo Václav, što je češki oblik imena Vjenceslav. Druga važna poveznica Novaka i Češke je činjenica da je od 1884. do 1887. studirao na Konzervatoriju u Pragu, što je očito imalo utjecaja na njegovo stvaralaštvo jer se radnja dva Novakova romana, Pavao Šegota (1888.) i Dva svijeta (1901.) djelomično odvija u Pragu. Novak u romanu Pavao Šegota prikazuje život nadarenoga seoskog mladića Pavla Šegote koji odlazi u Prag studirati prirodne znanosti te se ondje ženi Pražankom Lorom. Time Novak u hrvatsku književnost uvodi motiv ljubavne veze između hrvatskih studenata u Pragu i domaćih djevojaka. Čest motiv romana je češko pivo koje pridonosi dobrom raspoloženju među hrvatskim studentima, ali izaziva i svađe. Novak u ovom romanu donosi i opise Praga, posebno dijelova uz rijeku Vltavu. U romanu Dva svijeta glavni lik je Amadej Zlatanić, glazbeni genij iz maloga hrvatskog grada čiji talent otkriva mjesni glazbenik Čeh Jan Jahoda. Njegovom zaslugom Amadej odlazi na Konzervatorij u Prag. Novak time vjerojatno prvi u hrvatskoj književnosti piše o češkim glazbenicima doseljenima u Hrvatsku, a spominje i događaje u Češkoj 1848. Dokumentarno najvredniji dio romana je opis praizvedbe oratorija Stabat mater Antonína Dvořáka kojom je ravnao sam autor. Oba romana prevedena su na češki – Pavao Šegota 1925. pod naslovom Svět volá - moře čeká (Svijet zove – more čeka), a Dva svijeta 2015.

Luci(ferov)jin strah

Kršćanska sućut, kojom brani potlačene i ponižene, temeljna je odlika stvaralaštva Vjenceslava Novaka. Naime, tadašnja zaostalost Hrvatske, potaknuta povijesnim, ekonomskim, socijalnim i političkim prilikama, nije zaobišla tragičnu sudbinu malih ljudi. Ponajviše je to osjetio Novakov rodni Senj, što je pisac iskoristio nastojeći životne činjenice svoje lokalne sredine prikazati što realnije i objektivnije. Kasnije se, ističe Krešimir Nemec, pod utjecajem školovanja u Pragu i života u Zagrebu, Novak okreće urbanom iskustvu, odnosno problematiziranju tamnih strana gradskoga života. Stoga je Novakova umjetnost, prema Antunu Barcu, najveći dokument srca, duše, suosjećanja s patničkim ljudstvom i svim onim slojevima što teško i beznadno nose svoj trh života. Tadašnja slikarija Senja karakteristična simbolima patnje, prevarenosti, oskudice, nečovječnosti, slika je stanja duša žena – Valpurge i Lucije Stipančić – gdje jedino zrakom para kriki/ili bura, zvuk bola i odlaska u smrt, ostavljajući prazninu i retoričko pitanje: Zar ih je i Bog ostavio?! U radu se interdisciplinarnim pristupom, prvenstveno i ponajviše filološkim, detektira i tematizira motiv lica milosrđa oblikovanog u Novakovim heroinama romana Posljednji Stipančići. U licu se, kao ogledalu čovjekova srca i nutrine, zrcali najdublji identitet i jedinstveni obris čovjekova bića. Novak, odgojen kao kršćanin, oslikao je u svojim djelima lica poraženih i poniženih: sirotinje, prosjaka, ovisnika, siromašnih učenika i studenata te beskućnika– gledajući u njima lice skrivenoga Boga kojega treba spoznati.

Crtica o Božiću Vjenceslava Novaka ili kako istinske ljudske vrijednosti prevladavaju tminu realizma

U radu je analizirana Crtica o Božiću Vjenceslava Novaka, s posebnim naglaskom na autobiografske i autoreferencijalne elemente, svjetonazor autora te ton djela. Crtica o Božiću unatoč svojoj kratkoći obiluje sadržajem. Djelo pruža nadu, vjeru u bolji, viši svijet. Ljubav prema obitelji u djelu ublažila je realnost neimaštine siromašnoga profesora i pisca koji s nelagodom iščekuje dolazak Božića jer ne može priuštiti darove svojoj mnogobrojnoj obitelji. Zanimljiva je i katolička inspiracija koja pruža optimizam u uobičajeno tamnom tonu realizma, predstavljenom kroz oskudicu i neimaštinu te zapostavljenost intelektualca koji obitava na socijalnoj periferiji. U našoj književnosti realizma Novak zauzima značajno mjesto, unatoč tome što njegov opus nije do kraja popisan i istražen. Upravo Crtica o Božiću oslikava autobiografske i autoreferencijalne elemente pisca koji stvara iz potrebe. Proživljenost opisanoga stvorila je zanimljiv doprinos hrvatskog Balzaca, onoga koji je vjerno prikazivao siromahe na rubu egzistencije, uspjevši periferiju smjestiti u središte pozornosti onih koji čitaju te onih koji analiziraju i tumače njegovo stvaralaštvo.

Religijski motivi u romanu Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka

U radu se u šest poglavlja problematizira tema religijskih motiva u romanu Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići. U prvome se poglavlju iščitava simbolika nabožnih predmeta u Stipančićevoj kući. Tumači se značenje križa te se spominju slike svetaca koje vise na zidovima spomenute kuće. Opisuje se poznata slika "Majke Milosti" (čiji se original danas čuva u trsatskome svetištu). U Stipančićevoj su kući na vidnim mjestima predmeti koji pripadaju kršćanskomu kulturnom i civilizacijskom kompleksu i koji zrcale kršćansku simboliku (bol, trpljenje, kušnje, ali i vjeru i nadu u bolji svijet), koji čuvaju legende i prošlost, tradiciju i sjećanja. U drugome se poglavlju ovoga rada problematizira pitanje vjere i molitve u Novakovu romanu. Iako često u skrušenoj molitvi (popraćenoj postom), u poniznu i pokornu obraćanju Bogu, u svakodnevnoj praksi i majka Valpurga i kći Lucija pokazuju da su slaba i grješna bića: majka poticanjem Martina Tintora na pisanje pisama Luciji u Alfredovo ime krši osmu Božju zapovijed (koja zabranjuje laž), a kći upuštanjem u izvanbračnu spolnu ljubav s Alfredom krši šestu ("Ne sagriješi bludno!") te, pobačajem, petu Božju zapovijed ("Ne ubij!"). U trećem se poglavlju analizira, s katoličkoga motrišta, problematika pobačaja u romanu. Pobacivši plod abortivnim sredstvom koje joj je poslao Alfred, Lucija je prekršila petu Božju zapovijed "Ne ubij!". Iako Lucijin slučaj budi razumijevanje i suosjećanje, iakonse Alfreda smatra glavnim moralnim krivcem i poticateljem Lucijina pobačaja, činjenica je (s gledišta katoličke moralne teologije) da je Lucija ubila svoje dijete. Prema nauku Katoličke crkve čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Čovjekov je život svetinja, a Bog je jedini gospodar ljudskoga života. U četvrtome poglavlju raspravlja se o uzništvu, patnji, obiteljskim sukobima i kajanju. Valpurga i Lucija žive siromašno, osamljeno, poput uznica i patnica. Za razliku od majke koja se miri s teškim životom i koja pokorno prihvaća svoju sudbinu, Lucija iskazuje nezadovoljstvo, gorčinu, razočaranje, duboku tugu, gubitak povjerenja u Boga i u ljude. Patnja guši Lucijinu volju, snagu i nadu. Umjesto da uživa u svojoj mladosti i zdravlju, Lucija se suočava s bolešću. Umjesto ljepote prijateljevanja i druženja, osuđena je na samoću. Zamjera ocu što ju je zatvorio u kuću, što je bratu omogućio sve, a njoj pak uskratio sve. Često se protivi ocu, prema njemu je neljubazna i drska, ali kaje se zbog svojih postupaka (osobito kad otac oboli i onemoća). Zamjera majci što joj daje lažne nade za ozdravljenje i što stvara spletku s lažnim pismima. Kaje se zatim zbog podizanja tona na majku i zbog svoje srditosti.Ante se kaje zbog nepravde učinjene Luciji. Prema kršćanskome shvaćanju svaki je grijeh udaljavanje od Boga. Kajanjem čovjek pokazuje da žali zbog učinjenog te se iskupljuje za svoje postupke. U petome poglavlju govori se o milostinji (koja seu kršćanstvu drži činom milosrđa, činom suosjećanja s braćom u potrebi i činom dobrovoljnog davanja, činom ljubavi i nutarnje radosti, a ne posljedicom želje da se čovjek oslobodi dosade i tereta): u tom se kontekstu istražuje religijski pogled na milostinju te se zamjećuje običaj davanja milostinje u senjskoj sredini tridesetih godina 19. stoljeća. Zaključuje se da je sačuvan osjećaj za bližnjega u potrebi. Postoji samilost prema propadajućemu plemstvu i siromasima, ima onih koji daruju javno, ali i onih koji daruju u skrovitosti. Milosrdna kršćanska ruka ne dopušta da bližnji umre od gladi te mu nastoji pomoći (barem do određene mjere) sačuvati ljudsko dostojanstvo. U šestome poglavlju navode se primjeri retoričkih figura u kojima se spominju vjerski pojmovi i izrazi. Razvidno je da su vjerske asocijacije, pojmovi i frazeprisutni u svakodnevnoj komunikaciji – u izrazima čuđenja, poslovicama, retoričkim pitanjima, usporedbama, metaforama, eufemizmima, hiperbolama itd.U Zaključku se sintetiziraju temeljne spoznaje o odabranoj temi te se naznačuje mogućnost daljnjega istraživanja.U radu se ostvaruje interdisciplinarni odnos književnosti, religije i teologije.

Dimenzije prostora u Podgorki Vjenceslava Novaka

Već je Ivo Frangeš zamijetio da se književni opus Vjenceslava Novaka može podijeliti u nekoliko krugova te ih je izdvojio na temelju tematskoga kriterija. Tako prvi čine Senj i njegovi problemi te društveni procesi; drugi čini senjska okolica ili Podgorje; treći se odnosi na građanski kontekst Senja i Zagreba, a četvrti na svijet obespravljenih urbanih masa u Zagrebu i Senju. Već iz ove podjele naslućuje se mogućnost drugačijega sagledavanja Novaka opusa: na temelju prostora, pa stoga možemo govoriti o Senju, Zagrebu i Podgorju kao glavnim toposima. Roman Podgorka Vjenceslava Novaka, kako i sam naslov upućuje, u tom bi kontekstu ulazio u domenu autorova stvaralaštva koja se bavi prostorom i problematikom Podgorja. Cilj izlaganja je povezati koncept književne geografije s modusom romanse. Sagledavat će se književna konstrukcija prostora te njezina isprepletenost s društvenom konstrukcijom prostora. Razmotrit će se kako su prostorne odrednice dovedene u vezu sa Sojinim konceptom thirdspace te modusom romanse kao primarnim oblikom organiziranja naracije.