Posjedi samostana Sv. Marije u Zadru u 16. stoljeću (1562. – 1564.)

U radu se na temelju službenoga izvješća zastupnika (prokuratora) ženskoga benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru razmatra stanje samostanskih posjeda u drugoj polovini 16. stoljeća (1562. – 1564.). Izvješće je danas pohranjeno u fondu mletačke magistrature Sopraintendenti alle decime del clero u Državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia). S obzirom na vrijednost zapisanih podataka i činjenicu da u Arhivu samostana Sv. Marije u Zadru, koliko je poznato, nema sustavnih podataka o njegovim posjedima za razmatrano razdoblje, izvješće o posjedima benediktinki Sv. Marije izvrstan je prilog poznavanju gospodarskoga stanja i ekonomskih interakcija zadarskih redovnica u 16. stoljeću kao dodatak dosadašnjim rezultatima znanstvenih istraživanja. Usto su navedeni podatci, a napose popis kolona u pojedinim selima koja su bila u posjedu samostana, prvorazredno vrelo za istraživanje povijesne antroponimije i toponimije Zadra i njegova širega okružja.

Da cholera morbus – epidemije kolere i protuepidemijske mjere u Dalmaciji 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća

U radu se na temelju brojnih arhivskih izvora, novina te liječničkih zapisa promatraju i analiziraju epidemije kolere u Dalmaciji sredinom 19. stoljeća. Razmatra se razina saznanja o bolesti i protuepidemijske mjere, napose njihova učinkovitost te aktualnost s obzirom na postojeće i rastuće rasprave o etiologiji bolesti. U drugom dijelu rada kao primjer slučaja analizirana je epidemija kolere u Zadru 1849. godine. Na temelju zapisa o koleri u matičnim knjigama umrlih u Zadru prikazuje se broj, dobna, spolna i društvena struktura umrlih

From Croatia to Transylvania

The article gives the history of the noble Croatian family of Perušić, following the life and career of its main male representatives across three generations, from its emergence in sources in the mid-15th century up until its extinction in the male line in 1603. All three men – Gaspar (Gašpar) the Elder, Gaspar the Younger, and Matthew (Mate) – had primarily military careers, leading cavalry units and fighting either the Turks or other Christian nobles in civil wars which burdened Croatia, Slavonia, Hungary, and Transylvania from the late 15th to the early 17th century. Gaspar the Elder was the vice-ban of Croatia-Dalmatia and is a relatively well-known figure in Croatian historiography, while the lives of his son and grandson are thoroughly researched for the first time in this article. Gaspar the Younger, initially a supporter of the Habsburgs, was fighting the Ottomans in Croatia until 1532, with significant success, and was later engaged in civil strife in Slavonia, changing the sides he supported several times. He finally opted for King John Zápolya around 1538 and migrated to Zápolya’s realm, settling finally in Transylvania, where he gained many estates and served several de jure and de facto rulers, including another fellow Croat – the bishop of Oradea, George Martinuzzi (Juraj Utišenović Martinušević). His son Matthew, the last male member of this line of the Perušić family, spent his lifetime as a military commander for various Transylvanian rulers, almost always joining the winning side in the conflict and gaining the house in the informal capital – Alba Iulia. He died in a battle in 1603, survived by his sisters’ (Catherine’s and Anna’s) descendants.

Epidemije kuge u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji krajem 17. i početkom 18. stoljeća kao povod za početak organiziranja javnozdravstvenoga sustava

U brojnim valovima epidemije kuge koji su tijekom ranoga novog vijeka zahvaćali Habsburšku Monarhiju osobito su važne epidemije koje su harale u dugom razdoblju od 1677. do 1716. godine. Tada je kuga sporadično iz Ugarske, Štajerske, Srbije i Bosne prelazila i na prostore hrvatskih zemalja – Banske Hrvatske i Slavonije. Te su epidemije u dva navrata (1679. i 1713.) pogodile i Beč, glavni grad Monarhije. Istraživanje epidemija kuge 1677. – 1716. važno je za hrvatsku povijest jer je u to vrijeme započela sustavna organizacija protuepidemijske obrane na razini čitave Habsburške Monarhije. Upravo su epidemije kuge bile povod da se u Habsburškoj Monarhiji tada počne organizirati javnozdravstveni sustav

Nervus belli, pecunia infinita – mletački plan o zauzeću Zadra u zapisniku inkvizicijskoga sudskog postupka iz 1346. godine

U arhivskom fondu Obitelj Fanfogna-Garagnin Državnoga arhiva u Splitu među spisima zadarske plemićke obitelji Fanfogna nalazi se zapisnik o inkvizicijskom sudskom postupku iz rujna 1346., sačuvan u prijepisu iz 18. stoljeća. Zapisnik svjedoči o provedenoj istrazi zadarskoga kaznenog suda protiv firentinskoga plemića Uguiccionea Dellosti, optuženog za tajni dogovor s Mlečanima o zauzeću Zadra tijekom posljednje faze mletačko-zadarskoga rata. S obzirom na to da je zapisnik prepisan iz izgubljenoga registra kaznenih predmeta (Quaternus criminalium) za srednjovjekovni Zadar, taj je dokument i jedino pisano svjedočanstvo o zadarskom kaznenopravnom sustavu i sudskoj praksi u prvoj polovini 14. stoljeća. Prijepis ovoga zapisnika potvrđuje i da se spomenuti registar još uvijek nalazio u Zadru u 18. stoljeću. Osim vanjskih karakteristika prijepisa, u članku se istražuje i sadržaj zapisnika radi utvrđivanja istinitosti zapisanih podataka i njihove korelacije sa sličnim podacima iz ostalih izvora istoga razdoblja (vremenska i prostorna rekonstrukcija). Sadržajnom analizom zapisnika utvrđeni su pravni i vojno-politički aspekt teksta koji određuju vrijednost ovoga dokumenta. Osim što zapisnik potvrđuje postojeće spoznaje o kaznenopravnoj povijesti Zadra u 14. stoljeću, donosi i nova saznanja koja upotpunjuju postojeću sliku o događanjima tijekom mletačke opsade grada, posebno o ulozi mletačkih zapovjednika i stranih plaćenika u planiranju i izvođenju ratnih djelovanja.

Epidemije kuge i zdravstvena kultura u Šibeniku u kasnom srednjem vijeku

U radu se razmatra problematika pojava epidemije kuge u šibenskoj komuni tijekom kasnoga srednjeg vijeka, a osobito u 15. stoljeću. Nastojalo se pokazati da su kužne epidemije u 15. stoljeću harale Šibenikom i komunalnim distriktom znatno češće nego što se dosad smatralo. Također se iznose podaci o mjerama zdravstvene zaštite i higijene koje su središnje mletačke i komunalne šibenske vlasti poduzimale radi sprječavanja širenja te gušenja kužnih epidemija, posebno unutar gradskih zidina. Raščlamba pokazuje da su u šibenskoj komuni u 15. stoljeću kužne epidemije kontinuirano izbijale, a u nekim slučajevima trajale su u razdobljima od dvije i tri godine. Izvori, među kojima se ističu brojni bilježnički spisi, a osobito razni oblici posljednjih volja i inventari dobara, statut i njegove reformacije te dukale središnjih mletačkih vlasti ili reformacije odnosno odredbe komunalnih vlasti, upućuju na to da je šibenska komuna u borbi protiv kužnih epidemija djelovala u skladu s onovremenim europskim zdravstveno-higijenskim i medicinskim standardima. Oboljeli od kuge, kao i članovi njihovih obitelji, stavljani su u izolaciju, najčešće u sela u komunalnom distriktu, bogatije stanovništvo napuštalo je grad odmah po pojavi kuge, komunalne vlasti sprječavale su mobilnost u smislu kretanja stanovništva sela prema gradu, ali i obrnuto, u čemu su veliku ulogu imali pripadnici mletačkih plaćeničkih postrojbi koji su na gradskim vratima sprječavali bilo kakav nedopušteni ulazak u grad ili izlazak iz njega. U komuni je ustrojena karantena, a u ubožnicama i leprozorijima tijekom osobito mortalitetnih epidemija pružana je skrb oboljelima. Komunalne vlasti donosile su odluke o zabrani ukopa na pojedinim crkvenim grobljima unutar grada te neposredan kontakt sudionika u ceremoniji pokopa s tijelom preminule i okužene osobe, najčešće iskazivanjem emocija ljubljenjem tijela. Konačno, o velikom naporu i relativno modernom zdravstvenom pristupu u nastojanju da se pojava spriječi ili barem izolira, u gradu je tijekom cijeloga 15. stoljeća djelovao velik broj apeninskih i dalmatinskih, od komune odlično plaćenih, liječnika i kirurga, ali i ranarnika, travara i prodavača mirodija.

Utjecaj obitelji Stjepović-Skočibuha na strukturiranje naselja Suđurađ na otoku Šipanu

U radu se predstavlja utjecaj obitelji Stjepović-Skočibuha na uobličavanje naselja Suđurađ na otoku Šipanu kraj Dubrovnika. Prikazan je društveni, gospodarski i kulturni kontekst otoka Šipana u 16. stoljeću s posebnim osvrtom na razvoj naselja Suđurađ. Prezentirani su biografski podaci rodočelnika obitelji Stjepović-Skočibuha koji su zaslužni za izgradnju dva reprezentativna ladanjsko-gospodarska zdanja u naselju koja su vremenom postala temeljni orijentiri Suđurđa. Polazišna hipoteza istraživanja jest da su ladanjski sklopovi Toma, a posebno Vice Stjepovića-Skočibuhe znatno utjecala na uobličavanje naselja. Analizirane su stilske karakteristike i organizacija sklopova te pridružena im zemljišta u odnosu na naselje, te je učinjena detaljna transkripcija austrijskog katastra iz prve polovice 19. stoljeća s analizom vlasništva i namjene čestica zemlje koja je potvrdila polazišnu hipotezu. Nasljednici Stjepović-Skočibuha su i tada bili većinski vlasnici čestica zgrada i zemlje u Suđurđu.

Trijalistička reforma Austro-Ugarske u časopisima slovenskih liberala iz Trsta i Gorice

Rad predstavlja ideju federalizacije Habsburške Monarhije, točnije formiranja njezine treće državne jedinice prije Prvoga svjetskog rata kroz objave slovenskih liberalnih časopisa iz Trsta i Gorice. Autor iznosi širi kontekst u okviru kojega se koncept oblikovao, a zatim analizira komentare predmetnih časopisa o reakcijama različitih političkih skupina, njihovim ambicijama te nacionalnim tenzijama koje su se manifestirale u kontekstu rasprave o trijalizmu. Polazišna je teza da je trijalizam prije svega bio austrijski pokušaj uvođenja treće habsburške jedinice da bi se smanjila snaga Ugarske. Krajem 19. i na početku 20. stoljeća većina Slovenaca i Hrvata, uključujući i slovenske liberale iz Trsta i Gorice, podržavala je tu ideju radi vlastite političke emancipacije. S druge strane Mađari, Talijani, dio Nijemaca i Srbi u tom su konceptu vidjeli prijetnju vlastitim nacionalnim interesima. Daljnjim su razvojem ideje, uslijed austrijskih ambicija zadovoljavanja Talijana, Trst i Gorica izuzeti iz zamišljene treće jedinice, što je izazvalo napetosti i u hrvatsko-slovenskim odnosima i u slovenskoj političkoj sferi između liberala i konzervativaca. Slovenski tršćanski i gorički liberali počinju se okretati ideji širega federalizma, to jest prema Habsburškoj Monarhiji s više jedinica, a u kontekstu južnoslavenskih odnosa sve se više okreću prema srpskim državnim vizijama.

Dubrovačke protuepidemijske mjere

Po brzini primjene i osmišljenosti inovativnih rješenja za suzbijanje zaraza pojedini elementi dubrovačkoga modela smatraju se pretečom protuepidemijskih mjera u Europi. U radu se razmatraju okolnosti nastanka toga modela u prvom stoljeću kuge i utvrđuju najvažnija obilježja temeljnih elemenata dubrovačkoga sustava za suzbijanje zaraza. Polazeći od spoznaje da su mjere za obranu od zaraza djelo vlastelina-poduzetnika, pokazuje se ključni utjecaj gospodarstva na oblikovanje tih mjera.

Građanstvo, gradske vlasti i javne kuće u gradu Zagrebu oko 1900. godine

U radu se na temelju arhivskoga gradiva Državnoga arhiva u Zagrebu razmatra sukob između građana, gradskih vlasti i vlasnika javnih kuća u Zagrebu krajem 19. stoljeća. Gradsko poglavarstvo odlučuje 1898. sve javne kuće u gradu premjestiti na jednu lokaciju, iz donje u gornju Kožarsku. Industrijalizacijom, urbanizacijom i modernizacijom prostitucija postaje sve masovnija pojava u gradovima. Zbog toga je u Zagrebu, kao i u drugim europskim gradovima, prostitucija pravno regulirana reglementacijskim sustavom, odnosno javne su kuće dozvoljene, ali djeluju prema određenim zakonima i pravilnicima, a nadzire ih mjesno redarstvo. Smještajući zagrebačke javne kuće na jednu adresu, na rub grada, gradske vlasti lokalizirale su prostituciju u gradu i olakšale redarstveni nadzor. No za susjedstvo u gornjoj Kožarskoj to nije bio rubni dio grada. Građanstvo okolnih ulica prosvjedovalo je te tako štitilo svoje interese, prije svega obitelj i imovinu, i brinulo se za svoju reputaciju. Gradsko poglavarstvo nije pozitivno odgovaralo na građanske molbe, no ipak je odlučilo bolje urediti rad javnih kuća Bludilišnim pravilnikom (1899.). Između dviju suprotstavljenih strana, građana i vlasnika javnih kuća, zagrebačko poglavarstvo dalo je prednost javnim kućama, svojevrsnoj gospodarskoj aktivnosti dopuštenoj zakonom. Reglementacijskim sustavom javne kuće bile su dio grada i trebale su dobiti svoje mjesto makar na periferiji.