Crkvene institucije u srednjovjekovnoj praksi

The article sought to put the social and political agency of the Trogir Canons in the period from 1300 to 1360 into the wider context of political conflicts that took place between opposing noble factions within the Trogir commune in the 14th century. However, before commencing with the analysis, the author gives a basic insight into the status and infrastructure of the Trogir ecclesiastical organization, situated in its respective Dalmatian- Croatian and Hungarian context. Starting with the normative definition of a Cathedral Chapter, which exists to assist the Bishop and engage in the pastoral care of its human flock, the article compares the idea with the practical dealings of the Trogir Canons. It is highlighted that their dealings were almost primarily concerned with these-worldly matters. On the other hand, and on the basis of tracking several Trogir Canons, namely Jacob son of Peter (Vitturi), John son of Peter (Castrafoci), Stephan son of Michael (Cega), Lampredius son of Jacob (Vitturi), Kazarica son of Martin (Kazarice), Albert son of Marinus (Andreis) and some others, which are heavily exposed in the primary sources, it is argued that the Trogir Cathedral Chapter was not functioning in practice as an independent church corporation, rather than the Canons were in one way or another involved in the factional strifes. More precisely, the considered canons were deeply connected with the noble families, from which practically all of them originated, and sequentially with the informal factions. Therefore, the Canons exploited the existing institutional (corporate) framework and material resources of the Cathedral Chapter in the pursuit of their own individual or factional goals. In that respect, the Cathedral Chapter cannot be considered as an entity separate from the activities of the city lay authorities, regardless of the actual distinction in political and judicial jurisdiction between ecclesiastical and secular institutions. The Case of Trogir provided very fruitful material, which allowed the unraveling of social and political networks and the role of individual participants in the collective (political) agency. In other words, the paper put the focus more on individual agency, and less to structures, bearing in mind that individual agency is exactly that which shapes the institutions in the end.

Dimenzije dugoga trajanja crkve sv. Ivana na Birnju u Kaštel Lukšiću (1276. – 2020.)

Biranj kao lokalitet na brdu Kozjak iznad Kaštela ima prapovijesne i antičke slojeve, no rad je ponajprije usmjeren na crkvu sv. Ivana Krstitelja, koja egzistira kroz različita povijesna razdoblja. Prvi njezin poznati spomen nailazimo u notarskom spisu trogirske općine iz 1276. godine. Samim time, crkva je utemeljena kao beneficij i po tome ključu uzdržavala se stoljećima, a potomci osnivača beneficija među sobom uredovno su birali klerika/upravitelja sve do njegova ukinuća 1806. godine. Uz crkvu sv. Ivana Krstitelja također je osnovana Bratovština sv. Ivana Krstitelja, koja se prvi put navodi u vizitaciji biskupa Jordana Paxa iz 1641. godine. Prva crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena je u romaničkom slogu krajem 12. ili početkom 13. stoljeća, da bi potom bila obnovljena 1444. godine, zadržavši apsidu prvotne crkve na koju je dograđen kasnogotički dio i naposljetku novovjekovno produženje 1888. godine. Zapravo, štovanje sv. Ivana Krstitelja na tom prostoru traje u kontinuitetu od srednjeg vijeka do naših dana, ono se očituje neprekinutim hodočašćima i održavanjem tog sakralnog objekta na brdu Kozjak kroz različita povijesna razdoblja.

Lasso al mio padre spirituale da Cattaro... Duhovne osobe iz Kotora u Mlecima prema oporučnim spisima hrvatskih iseljenika (14. – 17. stoljeće)

Središnja tema priloga duhovne su osobe iz grada Kotora u Mlecima, njihovo djelovanje (privremeno ili trajnije) u gradu svetoga Marka, kao i njihovi prinosi crkvenim vezama između dviju jadranskih obala. Rad se zasniva na raščlambi izvorne arhivske građe pohranjene u Državnom arhivu u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia, fond: Notarile testamenti), kao i na uporabi dosadašnjih spoznaja historiografije. U radu se, tragom oporučnih spisa hrvatskih iseljenika (uključivo i duhovne osobe iz Kotora) razmatra vremenski okvir njihova djelovanja, mjesta stanovanja i djelovanja (župe) te posebice njihova uključenost u nekoć brojnu i društveno važnu hrvatsku zajednicu u Mlecima.

Još o Matiji Mesiću i Česima (deset pisama 1854. – 1878.)

U prilogu se s deset novih pisama koje je Matija Mesić u razdoblju od 1854. do 1878. poslao Václavu Vladivoju Tomeku, Hermenegildu Jirečeku i Konstantinu Jirečeku, a pohranjena su u arhivima u Češkoj i Bugarskoj, nadopunjuje dosad objavljena korespondencija Matije Mesića s češkim suvremenicima. U uvodu su objašnjene okolnosti nastanka objelodanjenih pisama te su istaknuti novi momenti koje ona donose u kontekstu dosad poznate Mesićeve korespondencije.

Kloštar kod Kobaša i kruničarsko društvo u Slavonskom Kobašu

U radu se obrađuje povijest crkve posvećene Majci Božjoj na nebo uznesenoj na lokalitetu Kloštar kod Slavonskog Kobaša. Uz Kloštar se vežu mnogi crkveni redovi: templari, cisterciti, augustinci, ivanovci i franjevci, koji su ostavili svoj trag na tom području. Današnje područje oko Kloštra bilo je posjed Giletića, koji je kasnije pripao Berislavićima. Za vrijeme Turaka uništen je samostan, a sadašnja crkva ostatak je svetišta nekadašnje crkve. Župa je na + Kloštru postojala do 1698., kada je sjedište župe premješteno u Kobaš, a župna crkva postala je crkva svetog Ivana Krstitelja. Otada je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Kloštru filijalna crkva. Uz svetište na Kloštru vezane su dvije legende o čudotvornoj slici i zavjetnoj slici iz 1764. godine. U radu se obrađuju pobožnosti kojima Kobašani i drugi vjernici štuju Majku Božju Kloštarsku više od dva stoljeća. Tradicija pobožnosti prenosi se s koljena na koljeno i još je uvijek živa među Kobašanima i onima koji su odselili iz Kobaša, ali se uvijek rado vraćaju za blagdan Velike Gospe. U drugom dijelu rada obrađuje se kratka povijest kruničarskog društva, koje djeluje u Slavonskom Kobašu od 1929. godine. Kruničarskom društvu je u deset godina (od 1929. do 1939.) pristupilo više od 160 žena, stoga društvo danas djeluje u 12 grupa i okuplja 170 žena i djevojaka koje svaki dan mole deseticu svete krunice i druge molitve. U radu se navode obveze kruničara i pobožnosti koje obavljaju članice kruničarskog društva iz Slavonskog Kobaša. U prilogu rada zapisane su litanije i pjesme posvećene Majci Božjoj Kloštarskoj.

Pokušaj eksproprijacije i obnova samostana sestara benediktinki i crkve sv. Marije u Zadru (1943. – 1970.)

U radu se temeljem arhivskih izvora analizira obnova samostana i crkve sv. Marije u Zadru. Samostan i crkva su tijekom angloameričkog bombardiranja Zadra porušeni 1943./1944., a ondašnje vlasti su 1945. nisu uspjele u svom naumu da svu imovinu i kompleks samostana sv. Marije stave pod privremenu državnu upravu. Od 1948. godine uz pomoć i inicijativu tadašnjeg vodstva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti započete su pripreme za obnovu. Crkva sv. Marije je do 1959. uglavnom obnovljena, ali samostan nije pa su 1960. sestre benediktinke uputile molbu za obnovom. Obnovu su priječile gradske vlasti pod izgovorom da je prema novom urbanističkom planu na tom mjestu planirana gradnja muzeja. Nakon godina pregovora s gradskim i republičkim organima dozvola za obnovu je ipak dobivena 1968. godine. Gradnja obnove samostana trajala je do 1970. godine kada su se benediktinke nakon dvadeset šest godina vratile u svoj samostan. U kompleksu sv. Marije na njihovu zemljištu 1972. izgrađena je zgrada u kojoj je smješten muzej crkvene umjetnosti u Zadru, službeno otvoren 1976. godine.

Prilog poznavanju arhivskog gradiva o zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću (1713. – 1745.)*

U radu se donosi prikaz arhivskog gradiva iz mletačke knjižnice Muzeja Correr, iz fonda Cicogna, u kojemu su sadržani prijepisi raznih pisama i ostale arhivske dokumentacije povezane s djelovanjem zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića (1713. – 1745.). Osobita pozornost posvetit će se dosad neobjavljenom govoru nadbiskupa Zmajevića pred mletačkim Senatom prigodom preuzimanja službe zadarskog nadbiskupa i njegovu pismu papi o namjeri osnivanja glagoljaškog sjemeništa u Zadru. Analizirat će se njihov sadržaj te komparativnom metodom s dosad objavljenim rezultatima istraživanja u znanstvenoj literaturi i arhivskim podatcima pohranjenima u arhivu kongregacije De Propaganda Fide nastojati razmotriti diplomatske interakcije nadbiskupa Zmajevića prema mletačkoj vladi i crkvenoj hijerarhiji na početku njegova djelovanja u Zadru.

Nadbiskup Stadler i uređenje grkokatoličkog dušobrižništva u Bosni i Hercegovini

U radu se obrađuje problematika uređenja dušobrižništva za katolike istočnog obreda, odnosno za grkokatolike u Bosni i Hercegovini u vrijeme Austrougarske Monarhije s naglaskom na ulozi nadbiskupa Stadlera u rješavanju tog problema. Većina grkokatolika u BiH za vrijeme Austrougarske Monarhije bili su doseljenici Rusini iz Galicije. Rad je podijeljen u osam poglavlja u kojima se problematika obrađuje od prvog pokušaja uređenja grkokatoličkog dušobrižništva na razmeđu 19. i 20. stoljeća do njegova konačnog uređenja imenovanjem generalnog vikara za ovdašnje grkokatolike (1910.), odnosno uspostavom Apostolske administrature (1914.) sa svim problemima koji su pratili taj proces. Glavni akteri u rješavanju te problematike bili su nadbiskup Stadler i austrougarska administracija.

Samostan sv. Andrije u Baru (16. stoljeće)

Na osnovu arhivskih podataka i historiografije iznosi se argumentacija u prilog tvrdnji da je crkva sv. Venerande u Starom gradu Baru zapravo pripadala samostanu dumni sv. Andrije. Temeljem nalaza arheoloških istraživanja i komparativnih metoda nastoji se rekonstruisati izgled crkve i samostanskog kompleksa smještenog uz zidine urbanog prostora koji je predstavljao sastavni dio sakralnog horizonta nadbiskupskog sjedišta. Egzemplarno su analizirana punomoćja jedne redovnice iz Bara. Radom se predlaže preimenovanje titulara samostanske crkve u sv. Andriju.

Lasso alla Scuola mia dei Schiavoni … Trogirski iseljenici u Mlecima i hrvatska Bratovština sv. Jurja i Tripuna (15. – 18. stoljeće)

U središtu istraživačkog zanimanja ovog rada jest prisutnost i djelovanje iseljenika iz Trogira u Mlecima, posebice s obzirom na njihovu uključenost u tamošnju hrvatsku nacionalnu bratovštinu sv. Jurja i Tripuna. Rad je zasnovan na istraživanju gradiva pohranjenog u Archivio di Stato di Venezia (fond: Notarile testamenti) i Archivio della Scuola Dalmata dei Santi Giorgio e Trifone (fondovi: Capitolar della Veneranda Scuola dei SS. Giorgio e Trifone della Nation Dalmata i Libri conti e spese). U radu se, uz osnovne podatke o prisutnosti Trogirana u Mlecima u širokom vremenskom rasponu od 15. do 18. stoljeća, raščlanjuju oporuke trogirskih iseljenika te konkretan udio te regionalne skupine hrvatskih iseljenika u nacionalnoj bratovštini. U tome dijelu rada osobita je pozornost posvećena kako onim Trogiranima koji su zabilježeni isključivo kao obični članovi bratovštine, ali i onima koji su – zahvaljujući svojem ugledu i priznatosti u hrvatskoj zajednici – obnašali dužnosti u pojedinim upravnim tijelima udruge. Naposljetku se zaključuje da su Trogirani, iako nisu u bratovštini sv. Jurja i Tripuna bili prisutni i djelatni kao Zadrani, Šibenčani, Splićani i Bokelji, činili jednu od nezaobilaznih sastavnica u sklopu proučavanja iseljavanja Hrvata u Mletke.