Troškovi parničnog postupka u slučaju djelomičnog uspjeha u sporu

U članku se analiziraju pojedina rješenja Novele Zakona o parničnom postupku iz 2019. o naknadi troškova prema načelu odgovornosti za uspjeh te odgovornosti za krivnju, odnosno slučaj. Analiziraju se novine u odnosu na djelomični uspjeh stranaka u parnici, uspjeh u dokazivanju osnove tužbenoga zahtjeva, promjena vrijednosti predmeta spora tijekom parnice, sudjelovanje umješača, povlačenje tužbe i odricanje od tužbenoga zahtjeva te troškovi u povodu sudjelovanja privremenog zastupnika u parnici.

Zaštita radnika u prekograničnim postupcima

Potreba za materijalnim pravilima radnog prava, koja štite radnika u odnosu na superiornoga poslodavca, široko je prepoznata te je dio legislative još od nastanka radnog prava kao posebnoga područja privatnog prava. Percepcija po kojoj i pravila međunarodnog privatnog prava mogu služiti kao regulatorno sredstvo za postizanje određenih politika, uključujući i socijalnu, prihvaćena je tek naknadno. Danas na razini međunarodnog, europskog te nacionalnih prava postoje pravila koja uređuju sukob zakona i pri tome jačaju položaj radnika kao slabije strane u postupku. Kako bi se olakšao pristup radnika pravdi, na EU razini, Uredba Bruxelles I bis previđa kriterije nadležnosti u korist radnika. Direktiva o upućivanju radnika radnicima na raspolaganje daje i dodatnu mogućnost pokretanja postupka pred sudom države u koju su upućeni. Rad će prikazati način na koji je praksa Suda EU-a utjecala na potrebu izdvajanja posebnih pravila nadležnosti za pojedinačne ugovore o radu. U radu će se, kroz praksu Suda EU-a, obraditi kriteriji nadležnosti za pojedinačne ugovora o radu. Dodatno će se obraditi pravilo nadležnosti za slučajeve upućivanja radnika. Cilj je rada utvrditi jesu li dosadašnje legislativne promjene na razini EU-a u interesu radnika te istražiti postoje li pravne situacije u kojima prava radnika i dalje ostaju nezaštićena u prekograničnim postupcima.

Poslovni udjel(i) i bračna stečevina kroz praksu trgovačkih sudova

Autorica se u svom svakodnevnom radu susreće s parničnim i izvanparničnim predmetima u kojima je predmet spora bračna stečevina na poslovnom udjelu društva s ograničenom odgovornošću. Stoga će se u radu obraditi u prvom dijelu pojmovi i instituti bračne stečevine i poslovnog udjela, u drugom pravna sredstva, tužbe i prijedlozi za određivanje privremene mjere radi utvrđivanja bračne stečevine na poslovnom udjelu te povezati sa sudskom praksom. Pokušat će se odgovoriti na pitanje učinaka prethodnoga jednostranog raspolaganja pravima čiji je upisani imatelj poslovnog udjela (samo) jedan bračni drug. Pritom će se analizirati sukob pravila obiteljskog i trgovačkog prava, a osobit je naglasak dan na sudskim odlukama trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Zaključno, autorica iznosi svoje stajalište o imovinskoj zajednici koju bračni drugovi uspostavljaju kao ovlaštenici na poslovnom udjelu trgovačkog društva.

Izmjena rješenja u žalbenom upravnom postupku

Žalba kao redovito pravno sredstvo u upravnom postupku gledano u cjelini uređena je odredbama Zakona o općem upravnom postupku prilično kvalitetno. Međutim, stajalište je autora da je izostalo potpunije i djelotvornije zakonodavčevo uređenje postupka izmjene rješenja u žalbenom stadiju upravnog postupka. Kako bi se dokazala navedena tvrdnja, ponajprije će se analizirati mogućnosti ulaženja u reformatio in melius i reformatio in peius kao najvažnije aspekte navedene etape žalbenoga postupka. U radu se osobita pozornost pridaje pitanju reformatio in peius budući da navedeno pitanje ulazi u same temelje uređenja žalbe kao pravnog sredstva. U zaključku rada ponovno se u kraćim crtama iznose osnovne teze rada te se zalaže za potpunije i učinkovitije normativno uređenje mogućnosti izmjene rješenja u žalbenom upravnom postupku.

Čedomorstvo u Kaznenom zakonu iz 1852.

Cilj je rada analizirati uređenje čedomorstva u Kaznenom zakonu o zločinima, prijestupima i prekršajima iz 1852., koji se primjenjivao u Hrvatskoj i Slavoniji od 1852. do 1929., kada je zamijenjen Krivičnim zakonikom za Kraljevinu Jugoslaviju. Osim normativnog okvira, analizira se i relevantna sudska praksa, pod čime se misli na slučajeve u kojima su sudovi razložili načelna shvaćanja o čedomorstvu. Primjeri iz sudske prakse prvotno obuhvaćaju presude najviših sudova, ali i slučajeve koji su u tadašnjim komentarima kaznenog zakona i udžbenicima bili istaknuti kao relevantni za određivanje spornih obilježja bića čedomorstva. Ti primjeri upućuju na načine i motive počinjenja te pružaju uvid u osobna i sociodemografska obilježja počiniteljica. Napokon, analizom statističkih publikacija, u onom opsegu koji dopušta statistika kao kriminološka metoda, upućuje se na rasprostranjenost i učestalost čedomorstva na području Hrvatske i Slavonije. Statistički podatci ne daju potpunu sliku jer je u prirodi čedomorstva potaja pa je tamna brojka (tj. nepoznati i neotkriveni kriminalitet) sigurno visoka.

Transfer of property based on property law rules and contract law rules under forthcoming Kosovo draft-civil code

In most civil law jurisdictions, the contract is the most used derivative title for the transfer of ownership (movable and immovable property). Very often, the law of property and law of contract are seen as distinct and one can envisage their role from different legal perspectives. This is closely connected with the type of transfer system based on whether the (Austrian) causal system, (German) abstract system or (French) consensual system is applicable. Kosovo is in the process of civil law codification and the Kosovo Draft-Civil Code which has followed the application of the causal system of transfer of property and such an above mentioned interaction of these two branches of civil law is mandatory, and only with a common survey can the contractual transfer of property be illustrated. The aim of this paper is to focus solely on the influence of contract law rules in connection with the acquisition of ownership over movable and immovable property determined by Kosovo Draft-Civil Code.

Starosne granice krivično-pravnog maloljetstva u uporednom pravu

This paper presents a comparative legal overview of the juvenile age of criminal responsibility as an age framework in which young people enjoy a special (privileged) criminal status due to their immaturity. When it comes to the lower limit as minimum age of criminal responsibility, comparative legal solutions are different and they range from six or seven years in some countries, up to eighteen years in other. In most European countries, the age limit is set at the age of 14, which is the minimum age of criminal capacity proposed by UN Committee on the Rights of the Child. In comparative law the significance of the age limit is relativized by prescribing two or more such age limits (depending on the gravity of the crime or due to the application of the doli capax doctrine), as well as other legal solutions. On the other hand, in most countries, juvenile criminal responsibility lasts until the age of eighteen, although in some states in the United States and some other non-European countries it ends earlier. The importance of the age limit in some legislations is relativized by the possibilities of applying juvenile criminal law to young adults, but also through the possibility of referring minors to the criminal courts of general jurisdiction (“adult courts”) even before the age of criminal majority. In the paper was analyzed international legal standards related to these issues, as well as legislative solutions in the countries of the region. In conclusion it was stated that the legal solutions contained in juvenile criminal legislation of the countries of the former SFR Yugoslavia are harmonized with international standards in this area.

Pravo na saslušanje i izražavanje mišljenja u posebnim ovršnim postupcima radi predaje djeteta i ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom

U radu se analiziraju međunarodni propisi i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije te odredbe hrvatskoga Obiteljskog zakona u svezi s pravom na saslušanje i izražavanje mišljenja djeteta u postupku ovrhe radi predaje djeteta i ovrhe radi ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom. Sukladno tom Zakonu, u postupku radi predaje djeteta sud može prije određivanja sredstava ovrhe saslušati osobu protiv koje se ovrha provodi. Po pitanju prava djeteta na izražavanje mišljenje u tom postupku propisano je da sud može, s obzirom na okolnosti slučaja tijekom postupka ovrhe, dijete uputi na razgovor sa stručnom osobom. S druge strane, u postupku ovrhe radi ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom sud je dužan prije donošenja rješenja zakazati ročište na kojemu će osobno saslušati stranke kako bi utvrdio činjenice i procijenio sve okolnosti te je dužan djetetu omogućiti izražavanje mišljenja. Zaključno se iznosi da postupci radi ovrhe, posebice zbog njihove prirode (osobni i emocionalni), trebaju biti hitni i što jednostavniji. Pri njihovoj provedbi, dijete, kao niti stranke u postupku ne bi trebalo apsolutno onemogućiti u ostvarivanju prava na saslušanje i izražavanje mišljenja. Međutim, sud ne bi trebao biti obvezan održati ročište na kojem će saslušati stranku i omogućiti djetetu izražavanje mišljenje ako to nije nužno za razjašnjenje slučaja. Isto bi trebalo ovisiti o diskrecijskoj ocjeni suda s obzirom na okolnosti slučaja i uvažavajući dobrobit djeteta. Autorica rada stoga predlaže izmjenu odredbe o saslušanju u postupku radi ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom na način da sud koji provodi ovrhu može saslušati stranke te omogućiti djetetu izražavanje mišljenja, a sve radi zaštite interesa i dobrobiti djeteta.

Javnost glavne rasprave

Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno. Tako je i glavna rasprava javna jer sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Autor u radu ponajprije objašnjava sadržaj pojmova: načelo javnosti, opća i stranačka javnost, javnost glavne rasprave, ograničenje i isključenje javnosti, povrede načela javnosti. Potom prikazuje ostvarenje javnosti glavne rasprave u svezi s pandemijom koronavirusom.

Uporaba tuđe nekretnine radi izvođenja radova

U radu se prikazuje korištenje instituta uporabe tuđe nekretnine radi izvođenja radova kao vlasničkoga prava u sudskoj praksi. Pritom je autorica nastojala upozoriti na najčešće probleme koji se pojavljuju u vođenju takvih postupaka, koji su se pokazali složenim s obzirom na obvezni sadržaj tužbenoga zahtjeva te nastojala dati odgovor na pojedina pravna pitanja.