El espacio escénico en la nueva normalidad del Covid-19. Análisis gráfico de los montajes contemporáneos de La Traviata en el Teatro Real de Madrid

En la ópera, drama musical, la acción se sitúa gracias a las descripciones de los distintos espacios que aparecen en el texto, pero ¿qué sucede cuando se representa sobre el escenario? Estas indicaciones sirven para entender las intenciones del compositor en su época, sin embargo, con el paso del tiempo, constituyen una guía para que un equipo artístico adapte, en cada momento, el espacio escénico en relación a la pieza musical, interpretándolo. La concepción de este espacio se ha visto obligada a cambiar debido a la normativa impuesta por el COVID-19, entonces ¿qué sucede cuando se imponen unas restricciones concretas? El Teatro Real de Madrid ha sido la primera institución en dar una posible respuesta con la representación de una nueva Traviata. A través del análisis gráfico y la comparación entre las distintas adaptaciones de la obra en la segunda etapa del Teatro Real, se quiere evidenciar la actualidad del espíritu de esta obra verdiana.

Structure of the Vocal Discourse of the Character Leonora From the Opera "Il trovatore" by Giuseppe Verdi

"The opera ""Il Trovatore"" crowns the famous Verdi trilogy (”Rigoletto”, ”Il Trovatore”, ”La Traviata”) leaving as a legacy in the history of lyrical theatre vocal archetypes relevant to the Italian romantic opera. This research aims at the formal and stylistic analysis of the vocal discourse of the character Leonora, considering the solo moments and outstanding overall moments, attributed to the role. In carrying out this approach we will highlight the vocal peculiarities of the character, as well as relevant technical and interpretive aspects. In essence, the research represents a correlation between the structure of the moments that make up the vocal discourse and the nature of the character’s Verdi vocality, Leonora’s role summing up various technical and interpretive requirements. Keywords: Verdi, Il Trovatore, Leonora, Structure, Discourse, Vocality "

Verdi and the End of Italian Coloratura

Verdi’s compositional influence and emphatic involvement in promoting his operas in Paris make him an important force, with an operatic oeuvre that includes works that can be labeled “French” because of his use of French literary sources and musical forms. During his career, Verdi’s use of coloratura changed greatly, but key examples are still found in his middle-period operas, in Rigoletto, La traviata, and Les Vêpres siciliennes. This chapter examines how these moments of coloratura signify much more than their apparently straightforward melismatic text treatment might suggest. Arias such as “Caro nome” employ coloratura to suggest a dramatic subtext, uncovering the inner psychological voice of the character. Close readings of these arias suggest that Verdi’s use of coloratura serves as an omen, foreshadowing tragedy for the character singing. With these mid-century examples, we see that Verdi as a modern composer in a sense writes coloratura out of Italian opera.

Povijest tuberkuloze

Tuberkuloza je imala velik utjecaj na povijest čovječanstva pa tako i na umjetnost. Što bi umjetnički geniji iz svijeta književnosti, glazbe i slikarstva stvorili da nisu umrli vrlo mladi? U radu je prikazan utjecaj tuberkuloze na stvaranje umjetnika koji su bolovali od tuberkuloze. Tijekom romantizma pojavilo se mišljenje da tuberkuloza u oboljelih povećava kreativne sposobnosti. Među piscima koji su oboljeli od tuberkuloze bili su poznati njemački pisci: Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller i Georg Philipp Friedrich von Hardenberg. Tuberkulozan je bio i pisao o tubekulozi Lord Gordon Byron, a i Edgar Allan Poe je još kao dijete ostao bez roditelja oboljenih od tubekuloze, a i sam je umro od te bolesti. John Keats, engleski pjesnik, a i cijela njegova obitelj umrli su od tuberkuloze; od tuberkuloze je umro i ruski književnik Anton Pavlovič Čehov. Obitelj Brontë jedna je od najtragičnijih, ali isto tako i najtalentiranijih književnih obitelji. Svi su kao vrlo mladi umrli od tuberkuloze. Antun Branko Šimić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, umro je od tuberkuloze u 27. godini života. Iako nije dugo živio, A. B. Šimić ostavio je iznimno bogati knjiženi opus. Mnogobrojna obitelj, otac i braća Ive Andrića književnika i dobitnika Nobelove nagrade za kniževnost umrli su od tuberkuloze, a i sam Ivo Andrić je dugo bolovao od te bolesti. U operama “La Traviata” Giuseppea Verdija i “La bohème” Giacoma Puccinija tematizirana je bolest toga vremena. tuberkuloza. Frederic Chopin, utjelovljenje je romantičarskog umjetnika, ne samo zbog pripadnosti stilskom razdoblju romantizma, već i zbog svog života ispunjenog događajima, osobnih i društvenih patnji. Umro je u 39. godini od tuberkuloze i uz velike je počasti pokopan na groblju Père Lachasie u Parizu, a njegovo je srce, potajno, prenijeto u Varšavu, gdje je uzidano u jedan stup crkve Svetoga Križa. Tuberkuloza je bila zastupljena i u likovnoj umjetnosti. Talijanski slikar Amadeo Modigliani, u početku svog umjetničkog rada želio je postati kipar, ali tjelesni napor prilikom klesanja, prašina i kašalj odvratili su ga od klesanja i vratili slikarstvu. Umro je od tuberkuloze u 36. godini života. Ferdinandu Hodleru, švicarskom slikaru, otac, majka, braća i sestre umrli su od tuberkuloze. Ovo teško iskustvo bolesti i smrti odrazilo se na njegovo slikarstvo. Edvard Munch, samouki norveški slikar bio je duboko pogođen smrću voljenih članova obitelji. Mračna raspoloženja tjeskobe i očaja ogledavaju se na njegovim platnima. Opisani su i mnogi hrvatski slikari oboljeli ili umrli od tuberkuloze: (Slava Raškaj umrla je u 29. godini života, Miroslav Kraljević u 28., Milan Steiner u 25., Tomislav Kolombar u 21. godina života). Usprkos njihovim kratkim životima, svaki je od njih ostvario izniman, cjelovit i znatan umjetnički opus.