Konstrukcija identiteta glavnih likova u književnim serijalima Gregovi dnevnici Jeffa Kinneya, Timi Promašaj Stephana Pastisa i serijalu o Mirku Melite Rundek i ilustratora Martina Zalara

Autorica razmatra konstrukcije identiteta glavnih likova u dva američka književna serijala i jednome hrvatskome, koji njeguju povezanost i isprepletenost ilustracije sa tekstom, a namijenjeni su suvremenome čitatelju. Polazeći od definiranja pojma identiteta kao višeslojnog, polifoničnog fenomena na osnovi razmatranja teoretičarke A. Kos Lajtman, a isto tako i polifoničnih književnih struktura odabranih knjiga iz serijala Timi Promašaj, Gregovi dnevnici i serijalu o Mirku, autorica obrazlaže polazišta i karakteristike tri autorska modusa izgradnje identiteta glavnih likova. Pri tome je posebno zanimaju načini kako Jeff Kinney, Stephan Pastis, te dvojac Melita Rundek i Martin Zalar poniru u psihologiju djeteta i uključuju ilustraciju u pripovijedanje. Promišljanja B. Majhuta, Š. Batinić i S. Narančić Kovač o odnosu teksta i ilustracije u knjigama za djecu, S. McClouda o stripu i H. Bergsona o smiješnome bila su početna točka za taj dio rada. Polifoničnost književnoga teksta razmatra se kao supostojanje različitih diskurzivnih modela i strategija oblikovanja identiteta likova kao što su stilsko/značenjski sraz diskursa, prikaz necjelovite perspektive tinejdžera, pružanje više mogućnosti i razina za recepciju teksta u čitatelja različitih dobi i dr. Sva tri serijala pružaju vizualnost obilno i na mnoštvo načina. Polifoničnost, pak, likovnoga izraza u oblikovanju identiteta likova razmatra se na razinama „šifriranog“ koda pripovijedanja (ironija, mašta, formalna raznolikost ilustracije, rahlost teksta), anegdotalnih izleta iz priče (vizualizacije fraza, doslikavanje, hiperbola i kontrastiranje, intertekstualnost), fenomena vizualne samosvijesti karakterističnog za karikaturalnu ilustraciju (lančana naizmjeničnost teksta i slike). Humor objedinjuje poetike svih autora, a obilnost teksta i dalje drži serijale čvrsto u području žanra romana. Ipak, odnos između riječi i crteža vrlo je dinamičan i živ, pa se roman bliži stripu, čak i slikovnici, iskazujući time svoje hibridne mogućnosti.

Fitonimi zdravilnih rastlin v severnem Prekmurju

Prispevek obravnava narečna imena zdravilnih rastlin v Prekmurju, pokrajini na skrajnem SV Slovenije ob meji z Avstrijo, Madžarsko in Hrvaško. Narečni fitonimi so predstavljeni z jezikoslovnega (etimološki, besedotvorni) in kulturološkega (etnološki, simbolni) vidika. Skozi rastlinska poimenovanja se namreč odkriva narava jezikovnega delovanja in vzvodi terminologizacije, v njih pa je ohranjena tudi bogata slovenska (jezikovna) kulturna dediščina.

Analiza sintaktičke složenosti dječjeg pripovjednog diskursa

Sintaktička složenost jedna je dimenzija proučavanja pripovjednog diskursa. Budući da rezultati dosadašnjih istraživanja nisu jednoznačni, nije jasno koliko su pojedine mjere sintaktičke složenosti osjetljive za razlikovanje jezičnih sposobnosti djece različite dobi te koje su mjere prikladne za uporabu u različitim jezicima. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razlike između šestogodišnjaka i osmogodišnjaka u sintaktičkoj složenosti pripovjednog diskursa rabeći četiri mjere sintaktičke složenosti. Očekivalo se da će se pripovjedni diskursi razlikovati u prosječnoj duljini C-jedinice, prosječnoj duljini klauze, gustoći klauza te broju različitih vrsta zavisnosloženih klauza, pri čemu će osmogodišnjaci pokazivati bolje rezultate na svim mjerama. Drugi je cilj bio opisati koje vrste zavisnosloženih klauza i u kojoj mjeri djeca različite dobi rabe prilikom pripovijedanja. Jezični uzorci izdvojeni su iz korpusa Croatian Frog Story Corpus (Trtanj, Kuvač Kraljević, Hržica 2017). Mjere sintaktičke složenosti izračunate su u programu CLAN, a podaci su obrađeni Mann-Whitney U testom. Dobivene su statistički značajne razlike između dviju dobnih skupina u prosječnoj duljini C-jedinice i prosječnoj duljini klauze, ali ne u gustoći klauza i broju različitih vrsta zavisnosloženih klauza. Očekivano, osmogodišnjaci proizvode pripovjedni diskurs s većom prosječnom duljinom C-jedinice i s većom prosječnom duljinom klauze u odnosu na šestogodišnjake. Pokazalo se i da se od zavisnosloženih klauza najčešće upotrebljavaju priložne. Sukladno ranijim istraživanjima, utvrđene su razlike u sintaktičkoj složenosti na prijelazu iz predškolske u školsku dob. Prosječna duljina C-jedinice i prosječna duljina klauze mjere su koje mogu razlikovati jezične sposobnosti šestogodišnjaka i osmogodišnjaka.

Konektori i druge diskursne oznake u pisanome i spontanome govorenom jeziku

Govorenje i pisanje dva su modaliteta jezične proizvodnje različitih obilježja koji pružaju različite izražajne mogućnosti te se zasnivaju se na različitim jezičnim zakonitostima. Razlike između modaliteta očituju se u uporabi jezičnih sredstava kojima se uspostavljaju odnosi na nadrečeničnoj razini, to jest konektora i ostalih diskursnih oznaka. Dosadašnja su istraživanja pokazala da se uporaba konektora i ostalih diskursnih oznaka razlikuje s obzirom na jezični modalitet. Mnogi oblici upotrebljavaju se i u pisanome i govorenome modalitetu, ali s različitim funkcijama, dok su neki drugi ograničeni na jedan jezični modalitet. S obzirom na nedostatak sličnih istraživanja u hrvatskome, u ovome su se istraživanju željele ispitati razlike u uporabi konektora i ostalih diskursnih oznaka s obzirom na jezični modalitet. Sukladno prijašnjim istraživanjima, očekivale su se razlike u čestoti konektora i diskursnih oznaka s obzirom na jezični modalitet. Istraživanje je provedeno na Hrvatskome nacionalnom korpusu (pisani jezik) te na Hrvatskome korpusu govornog jezika (govoreni jezik). Dobiveni su rezultati većim dijelom sukladni dosadašnjim istraživanjima, to jest pronađena je veća čestota diskursnih oznaka koje nisu konektori u govorenome korpusu te su se pojedini konektori i diskursne oznake pojavili u samo jednome od korpusa. Utvrđeno je i da se konektori pojavljuju češće u govorenome korpusu, a taj je rezultat u suprotnosti s prvotnom pretpostavkom o većoj čestoti tih oblika u pisanome korpusu. Rezultate provedenoga istraživanja potrebno je tumačiti u svjetlu žanrovskih osobitosti, stupnja formalnosti i interakcije.

Kretanje prema suncu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice i Camusov mediteranski duh

U radu se analiziraju srodnosti između romana Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba i Camusovih djela, napose lirskih eseja (Pirovanje, Ljeto) te romana Sretna smrt. Autor izdvaja dva zadnja poglavlja Desničina romana kao ključ za razumijevanje njegove egzistencijalističke filozofije (to se pak tumači referirajući se na Camusov Mit o Sizifu). Strukturni se problemi analiziraju kao izraz dubinskih semantičkih i filozofskih odrednica. Odnos Desnice i Camusa nije postavljen s ciljem da se dokaže posuđivanje ili imitacija nekih literarnih koncepata, nego da se naglase izvori zajedničkih preokupacija koje se referiraju na mediteranske idiome, napose na tzv. sunčanu misao.

The Role of Media in Shaping Public Perception of Immigrants

Immigration has become one of the most important topics in the political debate and the public media for the last decade. This study analyzes the patterns of words that the press uses to describe immigration and immigrants. We will focus on conceptual metaphors and their linguistic manifestations in the British, American and Croatian mainstream newspapers. This study attempts to gain an understanding of the strategic use of conceptual metaphors to construct and shape the context of the immigration discourse. The cognitive theory is outlined (see Lakoff & Johnson 1980, Kövecses 2002, Goatly 2007, Barcelona 2000, Croft et al. 2004) and applied to the immigration discourse as found in the public media (see Wodak 2015, van Dijk 2000, Cunningham-Parmeter 2012, Musolff 2015, Drulak 2006, etc.). The results of the analysis of a representative data of immigration metaphors show that a small set of 'conceptual frames' underlies the perception of immigrants. Several competing metaphors have been identified: immigrant=alien, migration=water, flood, immigration=movement/journey, etc. These metaphors are constantly repeated in different discourses that revolve around the concept of immigration. This study empirically attempts to identify how the media formulates its views about the migrants. In exploring the phenomenon of immigration we have used an interdisciplinary approach, combining qualitative and quantitative research methods, including socio-political and linguistic perspectives. The outcome of this research may provide the relevant source for future research to measure media’s role in shaping and defining public opinion about immigration issues.

Filologija kao otpor

Rad je posvećen filologiji, njenoj ulozi, statusu i perspektivama. Nakon uvodnog opšteg osvrta i sumarnog istorijskog pregleda, analizira se njena pozicija u proteklih pola veka. Kao paradigmatične se uzimaju relacije spram lingvistike, književne teorije, kulturalnih studija i humanistike in toto. Ukazuje se na to da je – uprkos svojoj širini i prilagodljivosti – filologija u vlastitom samorazumevanju pružala otpor svim tendencijama koje su u naznačenom periodu dominirale na naznačenim područjima. U zaključku se njene aktuelne i buduće aktivnosti sagledavaju i projektuju kao nastavak opisanih praksi.

Morfološko nazivlje u Slovnici hervatskoga jezika za selske škole Mate Meršića Miloradića

U radu se analizira morfološko nazivlje u Slovnici hervatskoga jezika za selske škole Mate Meršića Miloradića. Riječ je o gradišćanskohrvatskoj gramatici objavljenoj u Győru 1919. kojoj je morfološka razina jezičnoga opisa središnji dio. Njezino se morfološko nazivlje postavlja u kontekst gramatičkoga (morfološkoga) nazivlja na hrvatskom (etničkom i jezičnom) prostoru početkom 20. stoljeća, ali se uspoređuje i s rezultatima dosadašnjih istraživanja povijesnoga gramatičkoga nazivoslovlja kako bi se dobio uvid u Miloradićev prinos gradbi i širenju hrvatskoga gramatičkoga nazivlja izvan granicama omeđenoga hrvatskoga prostora.

(Auto)biografska subverzija Oriane Fallaci u romanu Jedan čovjek (Un uomo)

Odupiranje Oriane Fallaci svakom obliku edipskog totalitarizma i hegemonije, kao i odustajanje od etabliranih žanrovskih konvencija, rezultira atipičnim žanrovskim entitetima s izraženim psihološkim otiskom autorice (Porzio). Takvi, formalno neodređeni, tekstovi prate program tzv. antiedipske estetike (Irigaray), unutar koje predvidljivost i cjelovitost, jedinstvo i totalitet, red i sustavnost ustupaju mjesto spontanosti i fragmentiranosti, varijabilnosti i mnogostrukosti, preklapanju i preplitanju. Aricò naglašava da je u Fallacinu slučaju došlo do formalnoga kreativnog nereda, do gotovo potpune fuzije stvarnosti i fikcije, nejasnog prijelaza pisane i izgovorene riječi, do preklapanja ekstradijegetskih i intradijegetskih razina, odnosno do uspostave čvrste semantičko-sintaktičke veze između autora i pripovjedača (167).Takva neuniformirana tekstualna struktura rezultat je nepostojanja univerzalnog i sveznajućeg, superiornog i nadređenog, autorskog sebstva izvan granica tekstualnog. Fallacina lingvistička kreativnost suprotstavlja se faličkom hijerarhijskom sustavu, koji podrazumijeva unaprijed izgrađen autorski identitet. Priklanjajući se poststrukturalističkoj metodologiji, koja autora i pripovjedača čini rezultatima retoričkih strategija, odnosno čini tekst nadređenim i povlaštenim pojmom (Cavarero), te odbacujući kanonski metodološki pristup (Aricò 171–173), izgovarajući, no istodobno i osluškujući tekst (Derrida, The Ear of the Other, 13), autorica subjekt pretvara u objekt, tekst u „verbalnu projekciju vlastitog sebstva” (Aricò 587).Fallacina autorska i pripovjedačka subverzija tekstualno pretvara u vokalno (Spinazzola), biografsko u autobiografsko (Rosa 77–80), stvarnost u fikciju (Aricò 167). Na tragu francuskog poststrukturalizma, Fallaci odustaje od afirmacije autorskog subjekta kao svemoćnog ekstradijegetskog identiteta, distanciranog od vlastitog teksta. Prema njezinu mišljenju, autorski je subjekt retorički konstrukt, uspostavljen hermeneutičkim procesima, trenucima u kojima subjekt teksta i subjekt čitanja zamjenjuju svoja mjesta (Aricò 172). Odustajanje od unaprijed izgrađene autorske osobnosti ukazuje na proces pisanja kao na proces rekonstrukcije vlastitog bića (Gusdorf 10). Putem pisanja, umetanja krhotina i fragmenata jezične stvarnosti, omogućava se (re)konstrukcija autorskog subjekta i njegovo/njezino pozicioniranje u odnosu na stvarnost koju opisuje (Cavarero; Battersby). Prema Cavarero, ovakve diskurzivne metode odraz su utjecaja ženskog i ženstvenog, a rezultirat će beskonačnim procesom jezične semioze (100–101). Fallacini tekstovi, nabijeni snažnim vokalnim pečatom postaju tako zrcalni prostor unutar kojeg se autoričino sebstvo mise en abîme efektom reflektira i umnožava, prostor performativnih jezičnih strategija (Finci 119).

Reprezentacija smrti u proznom opusu Frana Galovića

U radu je analiziran prozni opus Frana Galovića koji obiluje prizorima smrti i ostalim motivima povezanima s njom. Prikazi smrti predstavljeni su kronološki prema godini nastanka djela, ali i grupirani i objašnjeni prema stilskim odrednicama. Galović neprekidno mijenja i modificira svoj stav o smrti, a osobito u kasnijim radovima zanima ga i problem onoga što dolazi poslije smrti. Sve to rezultira vrtlogom samoubojstava, danse macabre-a, fascinacije smrću i rušenjem svih barijera te, po nekim istraživačima, njegovim ponajboljim djelima, ali i povezanošću s biografskim elementima. Prikaz smrti i sa smrću povezanih fenomena u manje istraživanom području Galovićeve proze nametnuo nam se stoga kao potreban način tumačenja ovoga pisca.