Death, Community, Mourning – about Voice and Listening in Philosophy

Rad se bavi različitim filozofijskim aspektima pojma slušanja u svezi s oblikovanjem i obustavljanjem totalitarnih zajednica. Tradicionalna filozofija uglavnom je kritički nastrojena prema čulnom znanju, dok se suvremena misao usmjerava na slušanje kao značajan i kompleksan fenomen koji može biti promatran kao kognitivna kategorija i kroz različite filozofijske perspektive (politika, etika). Za Heideggera, slušanje ima egzistencijalni status i predstavlja jedno od Daseinovih obilježja. Po njegovu mišljenju, slušanje je razumijevanje onoga tko nam je blizak (koga nosimo u sebi) – prijatelja. U Heideggerovoj filozofiji slušanja, Derrida prepoznaje mogućnost oblikovanja zajednice istih i bliskih. Aludira na homogenizaciju i neprijateljstvo. Napuštajući Heideggerovu tezu o slušanju prijatelja, Derrida piše o mogućnosti slušanja sablasti koja predstavlja afirmaciju egzistencije apsolutne drugosti. Slušanje sablasti jedina je ispravna etika putem koje se uspostavlja udaljenost i izbjegava totalitarnu zajednicu. Poput Derridaa, Nancy vidi opasnost u oblikovanju totalitarne zajednice u istosti i bliskosti članova društva. Način izbjegavanja mogućnosti oblikovanja takve zajednice Nancy vidi u izravnom (čulnom) dodiru sa svijetom. Za Nancyja, slušanje je dodir sa svijetom neposredovan označavanjima i razumijevanjima. Slušanje predstavlja metaforu otpora prema aspiracijama predstavničkih političkih sustava u oblikovanju potpunih i zatvorenih zajednica. Predstavljajući nekoliko suvremenih filozofijskih pojmova, ovaj rad pokušava demonstrirati da slušanje, osim stvaranja bliskosti, može održavati nemoguću zajednicu karakteriziranu nepredstavništvom i heterogenošću te, što je važnije, može funkcionirati kao otpor prema totalitarnim sustavima.

Wittgenstein’s Tractatus and the Descriptiveness of Elementary Propositions

Prema Wittgensteinovu mišljenju, temeljne propozicije ne mogu se analizirati u daljnje propozicije. U T. 4.22, Wittgenstein govori o imenima kao konstituentima temeljnih propozicija. Što misli pod imenima? Ne misli vlastita imena jer se takva imena referiraju na kompleksna bića. Prema njegovu mišljenju, »ime znači predmet« (T. 3.203), »predmeti su jednostavni« (T. 2.02), a »analiza propozicija mora nas dovesti do temeljnih propozicija koje se sastoje od imena u izravnoj povezanosti« (T. 4.221). Oko deskriptivnosti temeljnih propozicija vodi se spor. Teorija slike, prihvaćena kod ranog Wittgensteina, govori nam o tome da je nužno referirati se na neki izvanjski predmet da bi propozicija imala značenje. Međutim, u Tractatusu, nema oprimjerenja za temeljne propozicije i njihove konstituente, tj. predmete. Stoga, jednadžba između stanja stvari i temeljnih propozicija ili između predmeta i vlastitih imena možda je samo logička jednadžba bez empirijskog sadržaja, usprkos pozitivističkom čitanju Tractatusa koji promovira empirističko tumačenje. Ovaj rad nastoji pokazati da bi, polazeći od teorije slike, temeljne propozicije trebale opisivati nešto u stvarnom svijetu. Bez obzira na to, budući da ono što je njima opisano ne može biti označeno i referirano nikakvom pokaznom definicijom, osim u logičkom smislu riječi, upitan je i kontroverzan način na koji opisuju i predočuju stvarnost.

Natural Selection, Levelling, and Eternal Recurrence

Ovaj se rad bavi aktualnom raspravom o Nietzscheovoj vezi s darvinizmom, usmjeren na posebno značenje Nietzscheova integrativnog razmatranja evolucije u njegovim spisima. Istražujući rječnik evolucije u njegovim raspravama o volji za moć i kriticizmu Malthusova pojma prilagodbe, radom se tvrdi da je takozvana anti-darvinistička pozicija u Nietzscheovim kasnim spisima dio njegova obuhvatnog pokušaja da nadiđe uske granice strogo anatomskobiološkog ili društveno-darvinističkog pojma evolucije. Da Nietzsche to čini služeći se biologijskim rječnikom pokazuje njegova revnost u kartiranju utjecaja bioloških i kulturnih sila na ljudsku evoluciju. Radom se aktualna rasprava o kulturi i evoluciji želi smjestiti u širu povijesnu perspektivu. Istovremeno, želi doprinijeti i boljem razumijevanju Nietzscheove filozofijske antropologije, a posebno, njegove mijenjajuće ideje o slabosti i snazi, o intelektu i vječnom vraćanju istoga kao principu selekcije – ideje koje je Nietzsche razvio u nastojanju da nadiđe tradicionalnu podjelu tijela i uma.

To Philosophise about Dying

Jedan je od osnivača filozofijske prakse, Pierre Hadot, odredio takvu praksu kao duhovnu vježbu učenja kako pisati, čitati, živjeti i umrijeti. U ovom se radu želim usmjeriti na umiranje. Kako filozofirati o smrti? Pristupit ću ovom pitanju sa stajališta filozofijskog savjetnika koji se s tim pitanjem susreće tijekom savjetovanja i dat ću nekoliko primjera takvog savjetovanja. Približit ću se temi u skladu s drevnom stoičkom tradicijom i razlikovati fiziku, logiku i etiku umiranja. Činjenice će ograničiti i odrediti prikladni oblik (logika) i sadržaj (etika) filozofiranja tijekom savjetovanja. Argumentirat ću da možemo i trebamo razviti stav prikladan našoj smrti. Filozofijsko savjetovanje može pomoći u razvoju takvog stava.

Kant, Confucianism, and “Global Rooted Philosophy” in Taiwan. From Mou Zongsan to Lee Ming-huei

Konfucijsku je obnovu u Tajvanu odredila potraga za sintezom između zapadne i tradicionalne konfucijske misli. Tajvanski moderni konfucijanci smjerali su stvoriti sustav ideja i vrijednosti sposoban razriješiti socijalne i političke probleme suvremenog globalnog društva. Zongsan Mou, najpoznatiji član druge generacije suvremenog novog konfucijanizma, smjerao je oživjeti kinesku filozofijsku tradiciju kroz dijalog s modernom europskom filozofijom, naročito s radovima Immanuela Kanta. Njegov sljedbenik, Ming-huei Lee, diskutabilno je najuvaženiji stručnjak za Kantovu filozofiju u čitavoj sinitičkoj regiji. Ovaj rad smjera usporediti njihove pristupe i ocijeniti ih u širem kontekstu suvremene kineske misli. Najprije ću predstaviti Zongsanovu elaboraciju o Kantu. Zatim, predstavit ću glavne aspekte Leejeva razvoja Mouovih teorija te u kasnijim sekcijama dati kritičku ocjenu Leejevih filozofijskih inovacija, usmjeravajući se na evaluaciju njegove konceptualizacije imanentne transcendencije i konfucijske deontologije.

Philosophical Counselling, Personal Brand, and Social Networks in the Digital Era

U radu se argumentira da filozofijsko savjetovanje mora razviti prakse u kontekstu u kojem svjedočimo rekonstrukciji perspektiva o svijetu i čovjeku putem revolucije razvoja interneta, društvenih mreža, komunikacijskih tehnologija i pristupa virtualnom svijetu. Filozofijsko i etičko savjetovanje pozvano je uključiti se u raznovrsna nova područja aktivnosti, uključujući izgradnju osobnog oznaka u društvenim medijima, što je fokus ovog rada. S obzirom na to da virtualni komunikacijski prostor postaje medij učinkovitog izražavanja osobnosti, društveni mediji polje su u kojem filozofijsko i etičko savjetovanje mogu postati glavni resurs za rast snažnog osobnog oznaka. Bilo da se radi o samopromociji ili savjetovanju specijaliziranom za komercijalne komunikacije i oznakovljenje, tehnički razvoj omogućuje tehniku samorazvoja poduprtu relacijskim univerzumom društvenih medija. U digitalnom svijetu filozofijsko savjetovanje donosi povećanje doprinosa mogućnosti da se pojedinci izgrađuju, bivaju prepoznati i uživaju kompleksnu izloženost rukovođenu duhom društvene odgovornosti.

Renewed Philosophical Practices and Philosophically-Oriented Biographical Analysis

U radu se ocrtavaju glavne značajke biografijske filozofije i uz nju vezane obnovljene filozofijske prakse, talijanskog mislioca Romana Màdera. Slijedeći privlačnost rada Pierrea Hadota, Màdera pokušava pronaći mogući put prilagodbe drevnog viđenja filozofije kao načina života za suvremenost, čak se vraćajući doprinosu psihoanalize i dubinske psihologije. Dio rada posvećen je predstavljanju posebnosti prakse filozofijski orijentrane biografijske analize kakvu predlaže Màdera.

In Defence of Integrative Violence

Rad se bavi odnosom između organskih i institucionalnih oblika društvene kontrole s točke gledišta mogućeg doprinosa filozofijske prakse razumjevanju društvenih sankcija. Argumentacija polazi od empirijske činjenice da zakoni i ustavi različitih zemalja, u svojim preambulama, najčešće definiraju svrhu kažnjavanja u utilitarističkom svjetlu. Ovaj operativno-utilitarni karakter institucionalne društvene kontrole sličan je utilitarnoj prirodi filozofskog savjetovanja kao praktične djelatnosti. Kada se kontrola, koja podrazumijeva neku vrstu »nasilja«, sagleda u širokom razumijevanju pojma nasilje, otvara se prostor za diskusiju o izazovnom i kontroverznom pitanju o tome može li nasilje biti integrativno kako u smislu integracije vrijednosti, tako i u smislu potvrđivanja nečijeg socijalnog statusa nakon prijestupa i to u mjeri većoj nego što su to institucionalizirane i od pojedinca relativno konceptualno udaljene vrste sankcija.

Self, Agency and Autonomy in Dynamical Living Systems

U ovom je radu moja namjera ponuditi novo objašnjenje sebstva iz teorijskih perspektiva biologije i dinamičkih sustava. To znači da podržavam ideju da je sebstvo posljedica bioloških kontrolnih mehanizama, bilo unutarnjih procesa ili kao ishod međudjelovanja organizma i okoliša. Iz perspektive teorije dinamičkih sistema, sebstvo se može razumjeti kao svežanj uzoraka proizlazećih iz prilagodbe živućeg sustava na uvjete okoliša. U prvom dijelu rada, sebstvo se razumijeva polazeći od tri obilježja živućih sustava koji su rezultat samoorganizacije organske materije: identitet, jedinstvo i samoodržavanje. U drugom dijelu, raspravljam o jednom od najvažnijih obilježja sebstva: svjesnom djelovanju. Značenju svjesnog djelovanja pristupa se kao da se sastoji od tri dijela: sprega organizma sa svijetom, upravljanje unutarnjim i vanjskim procesima te predviđanje. Zaključno, raspravljam o problemu veze između sebstva i autonomije, pri čemu razmatram sebstvo kao posljedicu stupnjeva slobode živućeg sustava.

Philosophical Practice in the Light of the “War of the Sexes”

Prema Nietzscheovu mišljenju, temeljni je problem između muškarca i žene duboko ukorijenjen u negiranju antagonizma među njima. Muškarac vjeruje da njihov odnos mora biti vječna neprijateljska napetost i neizbježna nepravda. Nietzsche tvrdi da mora postojati rangirajući poredak u kojem je skaliranje vezano za aktivnosti uzimanja, nakupljanja i postajanja boljim zadobivajući moć i nadilazeći uža tumačenja. Ovo rangiranje ne dopušta istovjetnost i ravnopravnost, što su znakovi plitkoće instinkta i gubitka identiteta. Nietzsche podržava različitost i slavi drugotnost. Uspijevanje pojedinca nikada ne može biti ometano pojmom jednakih odnosa. Nietzsche je uvjeren da su ljudi drugačiji i zagovara agon (borba moći) kao model kulturnih i političkih odnosa. Budući da se jednakost ljudskih bića mora sastojati od jednakog iznosa istog svojstva, Nietzsche tu jednakost vidi kao predstavljenu u općoj volji za moć. Nadalje, rodna je razlika također društveno konstruiran način bivanja. To je kreacija muške slike o tome kako bi svijet trebao izgledati. Ako se uključi u terapijski pristup, ova nam perspektiva može baciti novo svjetlo na moguće intervencijske metode u psihoterapiji i filoterapiji podjednako. Spol i spolni odnosi mogu biti izlučeni kao ključan problem koji prevladava u jezgri motivacije za traženje profesionalne terapijske pomoći (psihoterapija), bez obzira na to koji se terapijski pristup u takvoj praksi koristi. Tema je to koja nije dovoljno vukla iz Nietzscheove tradicije. Cilj je rada ponuditi argumente za to da se Nietzscheova perspektiva na »rat spolova« postavi kao produktivan kontekst za psihoterapijsku intervenciju i filozofijsko savjetovanje.