Living According to Conscience

We discuss the proposal of Chandran Kukathas engaged in one of the goals of‎liberal theories: the protection of freedom of conscience. Kukathas proposes‎the metaphor of a liberal archipelago where different communities are sovereign‎in enforcing their worldview on their territory. We share Kukathas’s‎intention to strongly protect freedom of conscience, but we think that Kukathas’s‎theory fails to adequately protect it. In Kukathas’s view, freedom of‎conscience is protected through freedom of association and the related freedom‎to exit an association. But freedom of exit, intended only as a right not‎to be coerced when one wants to leave, is insufficient. It must be sustained by‎the provision of capabilities to leave that one can exercise, as well as by capabilities‎to evaluate her condition. We discuss, then, a more promising proposal‎of an egalitarian libertarian archipelago proposed by Michael Otsuka. After‎explaining why this system isn’t sufficiently stable, we conclude that the constitutional‎egalitarian liberal state is a better candidate.‎

Maintaining the Boundary

Advocacy NGOs in Croatia often emphasize their nonpartisan identity, meaning‎that they do not publicly associate with political parties or declare their‎endorsement of electoral candidates. While such NGOs’ behavior could be‎explained based on overall negative public perception of political parties, as‎well as funding conditions imposed by NGOs’ donors, this article argues that‎the continuous nonpartisan identity of advocacy NGOs is further reaffirmed‎by a specific civil society discourse. Drawing on the analysis of in-depth interviews‎with senior members of nine Croatian NGOs, active in areas of human‎rights, the rule of law, and education, three relevant themes of civil society‎discourse reaffirming NGOs’ nonpartisanship are outlined: (1) idea of civil‎society as an answer to malfunctioning state, (2) NGOs’ legitimation based‎on autonomy and expertise, and (3) perception of political parties as an inherently‎limiting organizational form.‎

A Discourse on Machiavelli’s New Rome

In the first part of the paper the author presents the key theses of Vickie Sullivan’s‎reading of Machiavelli. Sullivan argues that, in order to prevent corruption,‎Machiavelli innovatively reworks elements of Christian teaching‎for entirely temporal purposes and offers a specific, modern solution, ‘new‎Rome’, in the form of an irreligious, fearful republic which early and effectively‎punishes the ambitious few seeking to establish tyranny. In the internal‎realm of the city, the Florentine reduces class desires of the plebs and the‎greats under the common goal of acquisition. A bellicose, tumultuous republic‎satisfies the desires of all the social actors, resulting in a lasting political order.‎In the second part the author critically engages with Sullivan’s interpretation,‎drawing on Claude Lefort’s interpretation of Machiavelli. Surprisingly,‎Lefort’s groundbreaking work on Machiavelli has been absent in Straussian‎readings of the Florentine. By highlighting the authentically democratic nature‎of Machiavelli’s project, in contrast with Sullivan’s reading, an entirely‎different ‘new Rome’ arises on the horizon.

Voided Ballots in the 2012 Parliamentary Election in Serbia

The “white ballots” campaign in the 2012 parliamentary election in Serbia‎was accompanied by a change in the portion of invalid ballots, but also in‎their correlation with socio-demographic variables. When the percentage of‎invalid votes in the three previous elections is analyzed using the generalized‎least squares (GLS) multiple regression analysis, the percentage of inhabitants‎with incomplete primary education represents the best predictor. The percentage‎of individuals with primary education is also statistically relevant, just in‎the opposite (negative) direction, and less predictive. When GLS is applied to‎invalid votes in the 2012 election, incomplete primary education is positively,‎and primary education is negatively correlated with the criterion. The percentage‎of illiterates, the share of people over 65 years of age and the degree‎of urbanization are significantly, but negatively related to the criterion. The‎consequences of the 2012 election outcome were considered in the light of the‎regression to competitive authoritarianism.‎

The Three Seas Initiative and the Graz Triangle Relations Towards the United Arab Emirates

The presented research is the first such study on Austria, Croatia, Slovenia‎(Graz Triangle) as a part of the Three Seas Initiative from the perspective of‎the United Arab Emirates. After 2015, when the Three Seas Initiative was‎initiated, the United Arab Emirates greatly intensified its relations with this‎geographical area. In this study, the author relied on international practice‎and role theory, supported by the analytical and empirical case study method.‎Moreover, the researcher verified the study results through ten-year participation‎in many processes and phenomena of the investigated area, including‎as Ambassador, Senior Advisor to Dubai Expo 2020 responsible for strategies‎and dynamizing the Three Seas Initiative countries’ relations with the‎United Arab Emirates. The obtained findings indicate that the Graz Triangle‎states have the potential for further relations development with the United‎Arab Emirates. However, to give its strategic significance, the implementation‎project should be within a broader formula, i.e., the Three Seas Initiative.

Institucionalni ustroj i formulacija politike srednjeg strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj

Ovaj rad predstavlja testiranje eksplanatornog modela formulacije, a onda i razvoja institucionalnog ustroja politike srednjeg strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj. Nalazi su bazirani na podacima prikupljenim putem 17 dubinskih, polustrukturiranih intervjua s osobama koje su od hrvatske neovisnosti do danas bile uključene u relevantne procese formulacije te politike. Sudionici su regrutirani iz redova tijela središnje države, županija, političkih stranaka, udruga poslodavaca, sindikata te relevantnih međunarodnih organizacija. Temeljna teza ove analize – kako tijela središnje države predstavljaju pozicijski najmoćnije aktere čiji je primarni cilj zadržati kontrolu odlučivanja o pitanjima financiranja, sadržaja učenja i standarda provedbe – nalazi tek djelomično utemeljenje u nalazima. Iako u cjelini gledano akteri središnje države doista predstavljaju najmoćniju skupinu, dinamike između ključnih aktera uglavnom su strukturirane oko djelovanja dviju relativno stabilnih te kompetitivno orijentiranih koalicija: “obrazovne” i “gospodarske”. Pritom se dio aktera središnje države u većini procesa svrstava u jednu, a dio u drugu koaliciju.

Stavovi stručnjaka/inja o politici regulacije prostitucije u Hrvatskoj

Različite ideološke pozicije određuju modele, odnosno politike usmjerene prema reguliranju prostitucije, tj. prema osobama koje se prostitucijom bave, organiziraju prostituciju ili traže usluge u toj domeni društvenog života. U ovom radu prikazujemo stavove relevantnih stručnjaka/inja o politikama prostitucije u Republici Hrvatskoj. Rezultati rada temelje se na kvalitativnom istraživanju provedenom polustrukturiranim intervjuima na uzorku 15 stručnjaka/ inja iz različitih područja (ministarstava, vladinih ureda, neovisnih državnih tijela, saborskih odbora i civilnih udruga) u čijem je djelokrugu regulacije fenomen prostitucije ili s njim povezani problemi. Sugovornici/e prostituciju najčešće smještaju ili u diskurs nasilja i eksploatacije ili u diskurs seksualnog rada. Većina stručnjaka/inja zagovara promjenu modela regulacije prostitucije, a među najčešće spominjanim europskim modelima, na koje bi se hrvatski model mogao ugledati, su švedski model kriminalizacije klijenata, dekriminalizacijski model i model legalizacije. Primjetno je da se stručnjaci/kinje iz civilnog društva koji donose programe smanjenja štete i rade s osobama koje prodaju seksualne usluge češće opredjeljuju za liberalne modele reguliranja prostitucije. Svi stručnjaci/kinje ističu važnost donošenja politika koje bi bile usmjerene prema lakšem izlasku iz prostitucije.

Što je to postimperijalna suverenost? Uz Nomos zemlje – Carl Schmitt i kritičko čitanje Hanne Arendt

Autor u članku analizira Schmittov spis Nomos zemlje postavljajući pitanje na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja, budući da to djelovanje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam je Schmitt u drugome razdoblju njegova filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno- decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. Autor smatra da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u tzv. postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći.

Konstrukcija antifašističke povijesti

U suvremenoj bošnjačkoj historiografiji o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) važno mjesto zauzimaju muslimanske rezolucije – šest političkih predstavki što su ih pripadnici muslimanske vjerske i svjetovne elite poslali vlastima NDH i javnosti u jesen i zimu 1941. U prvom dijelu članka ocrtavam povijesno-politički kontekst u kojemu su se rezolucije pojavile. Potom ukazujem na motive koji su potaknuli interes za te dokumente, a koji su pronađeni u njihovu navodnom prešućivanju i krivotvorenju u jugoslavenskoj politici i historiografiji komunističkog razdoblja. U drugom dijelu prikazujem interpretacije sadržaja i značenje rezolucija u revizionističkoj struji bošnjačke historiografije. U trećem dijelu diskurzivnom analizom rezolucija te opisom ratnoga ideološkog i političkog profila brojnih njihovih istaknutih potpisnika pokazujem stvarnu prirodu tih dokumenata. U zaključnom dijelu raščlanjujem dinamiku i logiku revizionističke interpretacije muslimanskih rezolucija – prostornu i socijalnu diseminaciju te ideološku i političku falsifikaciju – kao jedan od temelja konstrukcije antifašističke povijesti Muslimana/ Bošnjaka u Drugome svjetskom ratu uopće. Zaključujem da muslimanske rezolucije nisu bile ni protuustaški ni antifašistički akti, nego prosvjedna pisma koja su imala ograničene političke ciljeve: utjecati na državu kako bi obuzdala i nadzirala vjersko i etničko nasilje te zaštititi muslimansko stanovništvo od nasilja nad njime, ali i osloboditi ga od odgovornosti za nasilje nad drugim zajednicama.

Hibridni odgovor EU-a na rusku politizaciju plinske trgovine u cilju jačanja energetske sigurnosti

Europska unija se politizaciji svoje plinske trgovine s Ruskom Federacijom u 21. stoljeću prilagođava hibridnim modelom, koji je mješavina različitih mjera. Kako bi spriječila ili barem ublažila rusko korištenje te trgovine u realističkoj politici moći, odgovara mjerama koje se sve više udaljuju od ekonomske, osobito slobodnotržišne, i približavaju političkoj perspektivi, jer je unošenje političkog elementa u vanjskotrgovinski odnos tražilo netržišne odgovore. Na temelju analize odgovora Europske unije na prijetnju čije je ishodište u ruskoj politizaciji plinske trgovine moguće je pratiti postupnu transformaciju liberalno- ekonomskog identiteta Europske unije u sve više geopolitički u svijetu koji postaje sve realističniji kako u energetskim pitanjima konkretno tako i u međunarodnim poslovima općenito. Europska unija je u svoju energetsku politiku uvrstila koncepte solidarnosti i suvereniteta, a visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije traži od nje da “ponovno nauči jezik moći”.