Književni
opus Daše Drndić pripada zasebnom kanonu književnih tekstova koji autorica sama
afirmira svojim pisanjem u potrazi za
vlastitom interpretativnom zajednicom odmaknutom od kanona kojim vladaju hijerarhije utemeljene na nacionalnim i
ideološkim kategorijama. Njezin se kanon oblikuje iz
autobiografske diskurzivne pozicije, odnosno iz pozicije autorice koja
centripetalno „uvlači“ u svoj narativni prostor pripovjedačke glasove drugih autora/ica, najčešće onih koji su pisali o
Holokaustu ili su bili žrtve Holokausta. Nadopisujući svoj tekst na njihovo
svjedočenje ili traumu, ona stvara polifonijske prozne kompozicije u kojima se, pored autorice Daše Drndić,
koja istodobno postaje i objekt reprezentiranja i subjekt posredovanja,
pripovijedanju priključuju Danilo Kiš, Bruno Schulz, Aharon Appelfeld, Paul
Celan, Primo Levi, Wisława Szymborska, Witold Gombrowicz, Walter Benjamin i
drugi. Tretirajući biografije autora/ica i njihove književne tekstove kao
podjednako (ne)pouzdane dokumente, izabrani se autori/ice njezinom tekstu priključuju
ponekad posredstvom svojih književnih tekstova, a ponekad izravno, kao
sudionici naracije. U radu se analiziraju tri postupka u funkciji oblikovanja zasebnog kanona
književnih tekstova: postupak fikcionalizacije biografija autora, postupak multipliciranja implicitnih autora i postupak
fikcionalizacije autobiografskog subjekta. Dok se fikcionalizacijom autora kao
stvarnih povijesnih osoba, multipliciraju književni likovi, multipliciranjem
implicitnih autora, osnažuje se i podupire autobiografska pozicija pripovjednog subjekta, da bi se postupkom
fikcionalizacije autobiografskog subjekta, oslabila prethodno stečena autorska
pripovjedačka pozicija.