Mnogobrojni su primeri istorijskih konstrukata, koji već vek i po služe ideologiji „hrvatskog državnog prava“. Ovaj rad predstavlja nastavak razmatranja najvažnijih mitologema ugrađenih u temelje nacionalnog identiteta Hrvata. Neke od njih, spomenute u prošlom broju ovog časopisa („Hrvatska do Drine“ i „Crvena Hrvatska“), evoluirale su davno u faktoide; utkane su u „kolektivno sećanje“ hrvatske nacije i anatomiju srbofobije. Kako bi struktura mržnje bila čvršća, a velikohrvatske težnje opravdane, srpski narod bio je podvrgnut doziranoj rasističkoj pogrdi od strane istaknutih hrvatskih istoričara, političara i katoličkog sveštenstva u 19. i 20 veku. Uporedo s instrumentalizacijom istorije, kreirane su i predrasude o krajiškim Srbima, koji su preimenovani u „posrbljene Vlahe“: narod antropološki pomalo stran i kulturno prilično udaljen od evropske civilizacije. Nižerasno „slavosrpsko smeće“, kako ga nazvaše „očevi hrvatske nacije“, smetalo je svekolikom napretku naroda i države otkako se „doteplo“ u Hrvatsku, i počelo se smatrati nedostojnim saživota s „pravim ljudima duha hrvatskog“ – tobožnjim „potomcima Gota“, Arijevaca, vojnika-osvajača iz drevnog Irana. Srbi, s druge strane, zadobiše epitet „sužanjske pasmine“, kojima Grci ili Mađari „dadoše ime“; postadoše „potomci martologa“, u kojima kipti „zlo i rđa“, pljačkaši i robitelji „svete zemlje Hrvatske“, „predziđa hrišćanstva“. Nestankom osmanlijske pretnje, iako je vekovima činio najveći deo krajiških vojnih trupa, srpski narod predstavljen je kao „vlaški nakot zreo za sekiru“, poslušnik „srbijanskih gegula“ i njihove „ciganske dinastije“. Time je mitomanisanje, potpomognuto hrvatskim naučnim i obrazovnim institucijama, uspešno završilo svoj srbomrzački zadatak: nadahnulo je pogrom u tri navrata za samo stotinu godina. Međutim, indukovalo je i kroatofobiju, omogućivši na neodređeno vreme „circulus vitiosus“ srpsko-hrvatskih konflikata.