Crvena i crna Hrvatska u dugoročnoj perspektivi

Jedna od bolje utvrđenih činjenica hrvatske politike jest geografska podjela na sjeverozapadni dio zemlje koji glasa za lijeve opcije i jugoistočni dio zemlje koji glasa za desne opcije. Hrvatska u tom pogledu nije iznimka s obzirom na to da više zemalja u regiji i šire dijeli isto obilježje geografskog grupiranja različitih vrsta političkih identiteta. koji bi dugoročni faktori mogli objasniti taj prostorni raspored, podjelu zemlje na "crvenu" i "crnu" Hrvatsku? Ovaj rad koristi kvantitativnu analizu podataka na razini geografski definiranih jedinica kako bi istražio efekt triju grupa faktora: (1) razvojnog naslijeđa socijalističke Jugoslavije kakvo je ono bilo u trenutku raspada te države, (2) dubokih strukturnih, ekonomskih i demografskih promjena koje su se dogodile od kraja socijalističke Jugoslavije do danas i (3) dugoročnog naslijeđa Drugog svjetskog rata (1941-1945) i Domovinskog rata (1991-1995).

Slavenski koridor u češkim planovima stvaranja bedema protiv njemačkog Drang nach Osten

Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata, češko vodstvo u egzilu započinje diplomatsku borbu za uspostavu neovisne čehoslovačke države koja je trebala biti u bliskom savezništvu sa zapadnim silama Antante. Svjesni nepovoljnog geostrateškog položaja buduće države, češki lideri Masaryk i Beneš od samoga početka projekt uspostave neovisne Čehoslovačke vezuju uz stvaranje neovisne Poljske i južnoslavenske države. U tom kontekstu barataju i s idejom Slavenskog koridora koji bi preko zapadne Ugarske – naseljene Nijemcima, Mađarima, ali i gradišćanskim Hrvatima – trebao spojiti dvije slavenske države i onemogućiti obnavljanje Austro-Ugarske, ali i spriječiti daljnji njemački Drang nach Osten. Na temelju teorije strukturalnog realizma, rad proučava ideju koridora u ratnoj fazi, kada je inicijativa u rukama češke političke emigracije, te u fazi Pariške mirovne konferencije, kada inicijativu preuzima "Velika četvorka". Rad nastoji pružiti odgovor na pitanje je li Slavenski koridor predstavljao jedan od temeljnih zahtjeva političkih predstavnika Čehoslovačke ili je korišten kao pregovarački alat za ostvarenje važnijih geopolitičkih ciljeva.

Analiza gornjih domova izbornih demokracija

Dvodomna zakonodavna tijela dio su institucionalnog uređenja u sedamdeset devet država. Bikameralizam predstavlja jednu od najsnažnijih institucionalnih protuteža izvršnoj vlasti. Zbog svoje specifičnosti gornji su domovi zanimljivi za politologe, stoga se postavlja pitanje zašto su rijetko predmetom istraživanja. Rad nastoji popuniti istraživačku prazninu proučavanjem institucionalnih uređenja sedamnaest izbornih demokracija, koje imaju dvodomna zakonodavna tijela. Prvi dio rada donosi pregled povijesnog razvoja bikameralizma. Drugi dio rada prikazuje suvremeni bikameralizam i detaljno prikazuje četiri idealtipska primjera gornjih domova – Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Poljske. Treći dio donosi osnovne značajke ostalih gornjih domova koji su predmet istraživanja. U četvrtom dijelu rada provodi se komparacija sedamnaest gornjih domova kako bi se dao odgovor na istraživačko pitanje što čini gornji dom snažnim prema njegovim formalnim ovlastima. Povodom dvadesete godišnjice njegova ukidanja, u posljednjem odlomku analiziraju se formalne ovlasti i demokratičnost izbora hrvatskog Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske (1993-2001).

The Three Versions of the Ultimatum Game

We examine the 1914-1918 creation of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes as a form of the ultimatum game. The negotiations among the Serbian Cabinet and the yugoslav Committee representatives of the Habsburg Souths Slavs from 1914-1918 exemplify three versions of this game. The first version is a typical (rational choice) type of the ultimatum game in which the receiver is satisfied with any offer by the Proposer. The second version is an instance of behavioral game theory. When the Proposer gives an unfair offer, it provokes an emotional reaction in the receiver who will reject it at the cost of harming themselves. We observe this behavior in the emotional behavior of frano Supilo, a Croat and one of the leaders of the yugoslav Committee. The third version of the behavioral ultimatum game can be observed in the behavior of Serbian Prime minister nikola Pašić who opposed any concessions to the yugoslav Committee, thus giving an ultimatum to the Croat side to accept the Serbian offer or remain with nothing, which was harmful to the Serbian side, too. This example is important because it produces two conclusions. first, historical games are often a mixture of several versions. Second, Proposers, too, can have an emotional reaction and give an offer that can hurt themselves. This aspect of the ultimatum game is less mentioned because it is difficult to simulate in experiments.

Status quo država

Posljednjih je godina teorijska literatura o međunarodnim odnosima znatno napredovala u proširivanju i preciziranju tipologije revizionističkih država – država koje teže preraspodjeli moći u međunarodnom sistemu i/ili promjeni normativnog poretka. Istovremeno je malo pozornosti posvećeno pojmu status quo države, kojim se označava država koja teži zadržavanju moći i očuvanju postojećeg stanja. Status quo država uglavnom se svodi na status quo predrasudu koja se odnosi na države koje imaju averziju prema riskiranju u vanjskopolitičkim odlukama i ne sudjeluju aktivno u oblikovanju međunarodne politike ili pak na države koje nastoje egzistencijalno preživjeti u anarhičnom sustavu. Literatura pritom previđa ono bitno u opreci kategorija: sukob revizionističke i status quo države. Naime, otvoreno suparništvo s revizionističkom državom i agresivno pružanje otpora promjeni redovito se označava kao još jedan vid revizionizma. U ovom se radu pokazuje da kategorija status quo države nije slučajno u "mrtvom kutu" teorije međunarodnih odnosa. Razlog je tomu što uvjet njezine mogućnosti – konsenzualni međunarodnopravni poredak – u suvremenim okolnostima nije prisutan. Povijesno iskustvo pokazuje da u određenim, veoma rijetkim uvjetima konsenzualnoga međunarodnopravnog poretka države s agresivnim motivima i nerijetko ofenzivnim sredstvima mogu biti status quo države. Pokazat će se da su u moderno doba samo dva razmjerno kratkotrajna međunarodna poretka činila status quo državu mogućom: europski vestfalski sustav ravnoteže snaga u 18. stoljeću i hladnoratovski detant u drugoj polovici 20. stoljeća.

Enjoying an Empty Edifice

This paper reaffirms the methodological potentials of Lacanian psychoanalysis for the theories of nationalism. From the Lacanian perspective, national consciousness and self-determination are only possible in the fantasmatic frame­work through the (mis)recognition and retroactive construction. National imagination is the form of transference, necessary for performing the nation through invented traditions and rituals. However, beyond symbolization and imaginary (mis)recognition, there is always something that resists closure, linked with the subjects' desire and organized around the lack of the subjects' full enjoyment. Taking together all these aspects, we build an analytical framework for the study of nationalism, which comprises a quadruple system of identifications by referring to the concepts of Ideal-Ego, Ego-Ideal, Super-Ego and specular Other, and illustrate it through the example of the AKP's Turkish nationalism.

Diplomacija u međunarodnim odnosima

Namjera autora članka je upoznati hrvatsku akademsku i stručnu javnost sa specifičnim oblikom diplomacije – vojnom odnosno obrambenom diplomacijom. prvi odjeljak članka posvećen je diplomaciji kao sastavnom dijelu međunarodnih odnosa kao grane politologije, odnosno razlikovanju diplomacije od diplomatskih studija, drugi povijesti vojne i nastanku obrambene diplomacije, treći njenim zadaćama i osobitostima u 21. stoljeću, četvrti terminološkim nedoumicama između vojne i obrambene diplomacije, dok je posljednji odjeljak posvećen razvoju vojne diplomacije u republici Hrvatskoj. autori zaključuju da je diplomacija dio međunarodnih odnosa kao grane politologije, ali i to da međunarodni odnosi ne polažu monopol na diplomaciju, dok analizom definicija i zadaća diplomacije čiji su glavni akteri vojni ili obrambeni izaslanici, autori zaključuju da vojna diplomacija i obrambena diplomacija predstavljaju dvije faze razvoja vojno/obrambene diplomacije. Zbog promjene njezinih osnovnih zadaća, do pada berlinskog zida 1989. obavještajne aktivnosti bile su prioritetna djelatnost vojne diplomacije, dok je u poslijehladnoratovskom razdoblju težište obrambene diplomacije na unapređenju odnosa, partnerstvu i suradnji među državama, stoga je tijekom 1990-ih došlo do promjene naziva diplomacije. vezano za republiku Hrvatsku, autori smatraju da se iz povijesnih i tradicionalnih razloga i dalje koristi termin vojna diplomacija, iako se pod tim imenom obavljaju zadaće obrambene diplomacije.

Does the Apple Fall Far from the Tree?

The paper presents the results of a survey that assessed the impact of informal and formal agents of the political socialization (PS) process on a sample of students enrolled at the University of Rijeka (N = 635). The correlation between the participants' ideological self-identification (PIS) and the assessed ideological orientation of their parents (PIO) was analyzed. Students believe that no agent of socialization has even moderately influenced the formation of their political views and assess the weakest influence of the formal PS agent – teachers in primary and secondary schools. The participants believe that parents have influenced their political attitudes more than other agents, but assess this influence on average as weak, regardless of whether they place their parents in the same or different positions on the ideological orientation (IO) scale. Left- and right-oriented participants admit a somewhat stronger influence of their parents' informal PS than those who rank themselves in the center. Statistically significant correlations between PIS and the perceived PIO were obtained. A small share of participants does not perceive a similarity between their own and their parents' IO and there is a negligible share of those who place their parents in diametrically opposed positions on the scale. The participants who have a greater interest in politics and those from a more politically stimulating environment are more inclined to move away from the political center and their parents' IO. Concordance between family IOs increases with the perception of better relationships with parents.

What is Wrong with Populism?

The main goal of this article is to explore the relationship between populism and representative democracy. The paper is divided into two parts. In the first part, the paper offers a detailed analysis of the three criticisms of populism and the implications these criticisms have on our understanding of representative democracy. First, it addresses the argument that populism inevitably relies on demagogy and it examines the inference this argument has on the concept of political representation in democracy. Second, it discusses the claim that populism relies on the oversimplification of political issues and what this claim reveals about the democratic ideal of the informed and politically responsible voter. The third criticism deals with the anti-pluralist character of populist politics, which, the paper argues, can also be extended to the concept of popular sovereignty itself. In the second part, the article looks more closely at the relationship between populism and representative democracy. Relying on the insights from the first part, it examines different institutional restraints on the will of the majority and how populism redefines these restraints as anti-democratic and elitist barriers to popular will. Finally, the paper questions the prevailing view that sees populism as a phenomenon arising from the tension between liberal and democratic principles within representative democracy and offers an alternative framework for understanding the relationship between populism and democracy.

Međureligijska vijeća i izazovi vjerskih konsocijacija na Bliskom istoku

Konsocijacijska je demokracija nakon Drugog svjetskog rata postala učestao način za premošćivanje dubokih političkih podjela u vezi s nasilnim ili dugotrajnim sukobima u društvu. Vjerski su identiteti često bili u središtu konsocijacijskih mehanizama, pa su se funkcionalni politički poreci konsocijacijskim mehanizmima nastojali oblikovati podjelom vlasti između vjerskih skupina u društvu. Na Bliskom istoku su vjerski identiteti posebno značajni, a u vrijeme postsekularizma njihova važnost dodatno jača. Podjela vlasti na temelju vjerske pripadnosti može postati oblikom standardizacije državne ili regionalne vlasti te dovesti do perpetuiranja podjela i blokade društva. Ovaj članak u tom smislu kritizira učinke religijske konsocijacije u Libanonu. Nakon kratke komparacije sa slučajevima Iraka i Irana, autor u članku, koji uz politološku perspektivu obilježava i političkoteološka dimenzija, zagovara međureligijska vijeća kao mogući konstruktivni kanal izgradnje mira u vjerski podijeljenim društvima na Bliskom istoku.