Therapeutic interventions employed when working with maltreated children

A number of effective treatments are available for children and young people who have developed various forms of psychological difficulties as a consequence of traumatic experiences. The aim of this paper is to review the therapeutic approaches employed when working with children who have been exposed to various forms of abuse and neglect during their childhood. This paper provides relevant information to psychotherapists and counsellors on new trends in therapy, as well as techniques and possibilities in interventions in this field, not only with respect to traumatised children, but also family members and other caregivers involved in the child’s life. Furthermore, this paper reviews the therapeutic interventions used to treat emotionally, sexually, and physically abused children, neglected children, children who have witnessed domestic violence, and children who have been exposed to multiple forms of abuse.

Para taekwondo

Sport and physical activity can play significant role in the lives of persons with disabilities. Participating in sports can improve their health and physical capacities, promote constructive use of their time, as well as provide a better way to integrate and be included in the community. The aim of this qualitative study was to gain insight into perspectives of six coaches regarding their work as para taekwondo trainers. The results present the challenges in the coaches’ work, ways of dealing with difficulties related to para taekwondo training, and positive training outcomes. The challenges faced by coaches indicate acceptance of the abilities of the athletes, ascribed incompetence to athletes with disabilities, lack of trust in the abilities of athletes among people in their social environment, and aggressive behaviour exhibited by persons with intellectual disabilities. Other challenges include limited financial resources, the importance of becoming aware of one’s own prejudice about the capabilities of individuals with disabilities, and building relationships with athletes with disabilities. The coaches deal with difficulties related to para taekwondo training by educating themselves and others, applying an individualised approach to training, cooperating with people from the social environment of athletes with disabilities, and considering the work done with athletes with disabilities as a reward. They recognise positive training outcomes for athletes with disabilities through improvements in bodily functioning, better self-image, and further inclusion in the community.

Effects of virtual reality-based treadmill training on the balance and gait ability in patients after stroke

Gait and balance impairments contribute significantly to long-term disability after stroke. Modern concepts of stroke rehabilitation recommend a task-specific repetitive approach, such as using treadmill training. The purpose of this study was to investigate the effectiveness of using virtual reality-based treadmill training to improve balance and gait in subacute stroke patients. Twenty-two stroke patients were randomly stratified into two groups: the experimental (n = 11) and the control group (n = 11). Parameters associated with balance and gait were measured using the 6-minute walk test, the 10-meter walk test, the timed “up and go” test, the functional gait assessment, and the four square step test. Gait analysis using the zebris Rehawalk® treadmill system was also performed. Patients in the experimental group received virtual reality-based treadmill training five times a week for a period of four weeks, while those in the control group received treadmill training at the same frequency, duration, intensity, and structure, along with a progressively more difficult task demands. Significant improvements were observed in selected outcome measures in both groups after training. Patients in the experimental group experienced improvements in all of the spatiotemporal gait parameters, but there was a significant difference before and after training in duration of double support and lateral asymmetry. The findings of this pilot randomized controlled trial support the benefits of using a virtual reality-based treadmill training program to improve gait and balance in subacute stroke patients.

Prikaz udomiteljstva kao oblika skrbi za osobe starije životne dobi u Hrvatskoj

Udomiteljstvo se definira kao oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi, koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam, pod određenim uvjetima. U radu je prikazano udomiteljstvo za osobe starije životne dobi kroz teorijsku i istraživačku prizmu te udomiteljstvo u kontekstu procesa deinstitucionalizacije. Svrha je udomiteljstva osiguravanje skrbi i potpore korisniku u poticajnom i pozitivnom obiteljskom okruženju u skladu s njegovim individualnim planom promjene. Iako se posljednjih godina uočava porast broja osoba starije životne dobi smještenih u udomiteljske obitelji u Hrvatskoj, izostalo je zanimanje i kritički osvrt znanstvene zajednice za ovaj oblik skrbi. Stoga je svrha rada opisati udomiteljstvo za osobe starije životne dobi u RH s ciljem unapređenja ovog oblika skrbi.

Pojavnost problema u ponašanju djece u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Problemi u ponašanju djece rane i predškolske dobi povezani su s kasnijom socijalizacijom, prilagodbom na školu, školskim uspjehom i drugim obrazovnim postignućima u adolescentskoj i odrasloj dobi, što ukazuje na važnost pravovremenog prepoznavanja odstupanja od uobičajenog psihosocijalnog funkcioniranja i ponašanja djece. Poznato je da je za prevenciju nepovoljnih razvojnih ishoda, uključujući razvoj problema u ponašanju, ključno razdoblje do šeste godine djetetova života. Cilj je ovog istraživanja analizirati pojavnost problema u ponašanju djece rane i predškolske dobi u Republici Hrvatskoj s obzirom na spol i razvojni status djece, na temelju procjena roditelja i odgojitelja. Procijenjeno je ponašanje 447 djece u dobi od pet i šest godina u 10 hrvatskih programa ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Utvrđeno je da s učestalošću manifestiranja problema u ponašanju opada njihov udio u populaciji te da izražajnije probleme u ponašanju prema procjenama odgojitelja manifestira 7%, a prema procjenama roditelja 9% djece rane i predškolske dobi. Na uzorku ovog istraživanja nisu utvrđene razlike u procjenama učestalosti manifestiranja internaliziranih problema u ponašanju između dječaka i djevojčica, ali se pokazalo da odgojitelji i roditelji češće procjenjuju prisutnost eksternaliziranih problema u ponašanju kod dječaka u odnosu na djevojčice. Odgojitelji i roditelji procjenjuju da djeca s teškoćama u razvoju u odnosu na djecu tipičnog razvoja češće manifestiraju internalizirane probleme u ponašanju, dok razlike u procjenama učestalosti manifestiranja eksternaliziranih problema s obzirom na razvojni status djece nisu utvrđene. Ovim istraživanjem potvrđuju se mogućnosti ranog prepoznavanja problema u ponašanju djece i ukazuje se na relevantnost i povezanost procjena ponašanja djece od strane njihovih roditelja i odgojitelja.

Partner supportive dyadic coping and relationship stability among parents of children with autism spectrum disorder

Studies involving parents of children with autism spectrum disorder (ASD) have reported negative relationship outcomes for some couples and positive for others, indicating the need to determine the moderators of the link between stress and divorce. This study aims to examine the moderating effect of partner supportive dyadic coping, i.e., interpersonal coping that involves providing comfort, empathy, or practical advice to one’s partner, on the association between parental stress and relationship stability among parents of children with ASD. The study was conducted on a sample of parents (N=89) who met the criteria of being in a relationship and parenting at least one child diagnosed with ASD. The questionnaire included the Parental Stress Scale, a subscale of the Dyadic Coping Inventory, an item assessing the potential for divorce, and sociodemographic variables. The logistic regression analysis model explained a substantial amount of the variance of relationship stability. Higher probability of having a stable relationship was associated with lower levels of parental stress and higher levels of supportive dyadic coping. Additionally, supportive dyadic coping buffered the negative effect of parental stress: the effect of stress on relationship stability was evident only among participants whose partners showed low supportive dyadic coping. The results indicate that a relationship does not necessarily end in divorce when a couple experiences stressful circumstances, such as raising a child with ASD. The key factor could be supportive dyadic coping that prevents negative effects of stress on relationship maintenance. Support services should aim to enhance supportive dyadic coping skills among parents, and advocate for the fact that both stress and coping are joint processes of partners in a relationship.

Čimbenici otpornosti i iskustvo vršnjačkog nasilja

Svrha je ovog rada utvrditi doprinos čimbenika otpornosti u objašnjenju doživljenog vršnjačkog nasilja kao temelju planiranja znanstveno utemeljenih intervencija za promociju pozitivnog razvoja/prevenciju rizičnih ponašanja mladih. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1647 adolescenata iz Varaždinske županije, a raspon dobi kreće se od 14 do 19 godina. Za potrebe ovog rada korišten je Upitnik o demografskim podacima (izrađen za potrebe projekta), CTC Upitnik za učenike (Mihić, Novak i Bašić, 2010) i Modificirana verzija Resilience and Youth Development Module (California Department of Education, 1997). U svrhu ostvarivanja cilja ovog istraživanja od statističkih metoda i analiza korištena je logistička regresijska analiza. Provedenom logističkom regresijskom analizom utvrđeno je da se na temelju spola, dobi, individualnih čimbenika otpornosti (suradnja i komunikacija, samoučinkovitost, empatija, rješavanja problema, samosvijest, ciljevi i aspiracije), čimbenika otpornosti u okruženju vršnjaka (visoka očekivanja – prosocijalni vršnjaci, brižni odnosi), čimbenika otpornosti u obiteljskom okruženju (visoka očekivanja, brižni odnosi, smislena uključenost) te čimbenika otpornosti u zajednici (visoka očekivanja, brižni odnosi, smislena uključenost) zajedno može objasniti 13,8% doživljenog vršnjačkog nasilja barem jednom u posljednja četiri tjedna. Prediktori koji povećavaju vjerojatnost doživljenog vršnjačkog nasilja jesu ženski spol i empatija. S druge strane prediktori koji smanjuju vjerojatnost doživljenog vršnjačkog nasilja jesu suradnja i komunikacija, samoučinkovitost, visoka očekivanja – prosocijalni vršnjaci te brižni odnosi s vršnjacima i u obiteljskom okruženju.

Gender beliefs and family responsibilities as predictors of conflict and enrichment in parents of children with disabilities

This study examined the contribution of parental beliefs, the scope of involvement in family responsibilities, and the sense of being burdened with these responsibilities in shaping the results of conflict and enrichment in the roles of parents of children with disabilities, while keeping the child’s functional status in mind. We analysed data from 168 respondents, including 99 mothers and 69 fathers of children with disabilities. Beliefs, sense of burden with household and family responsibilities, and the child’s functional status had an influence on family-work conflict. The parent’s gender, beliefs, the child’s functional status, sense of burden with responsibilities towards the child with a disability, and the scope of involvement in household and family responsibilities were important for enrichment.

Važnost pružanja stručne podrške roditeljima

Cilj je ovog rada davanje uvida u neke aspekte pohađanja Škole za roditelje, točnije, prikazat će se procesna evaluacija i evaluacija ishoda navedenog programa. Istraživanje je provedeno na uzorku od 15 sudionika polaznika programa Škole za roditelje te je korištena metoda intervjua, a u koncipiranju istraživačkih pitanja i analizi rezultata koristila se metoda analize okvira. Rezultati istraživanja pokazali su kako sudionici iskazuju iskustvo poboljšanja roditeljskih kompetencija, dobiti od grupnog rada te zadovoljstvo sudjelovanjem u programu, ali i neke negativne aspekte sudjelovanja. Također sudionici percipiraju poboljšanje odnosa roditelj – dijete te promjene u doživljavanju djeteta, kao i svoje osobne promjene. Ovaj rad također daje praktične implikacije za aktualno i buduće pružanje stručne pomoći roditeljima te otvara nova istraživačka pitanja.

"Mislim, realno, tko voli školu?"

Iako je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) najčešći neurorazvojni poremećaj u dječjoj dobi, istraživanja ADHD-a u Republici Hrvatskoj iznimno su rijetka, a posebice se to odnosi na istraživanja u kojima su sudionici sama djeca s ADHD-om. Stoga je opći cilj ovog rada opisati osobno, doživljeno iskustvo svakodnevnog života vezanog uz školovanje osnovnoškolskih dječaka s ADHDom. U istraživanje je uključen namjeran uzorak sudionika, 14 dječaka s ADHD-om kronološke dobi od 8 do 11 godina, koji su uključeni u redovan sustav obrazovanja. Sa svakim su dječakom provedena tri polustrukturirana fenomenološka intervjua. Posebna pažnja u ovom istraživanju posvećena je metodološkom pristupu usmjerenom na dijete, prilagođenom djetetovim razvojnim osobinama te sigurnom za dijete. Podaci su obrađeni metodom interpretativne fenomenološke analize (IPA), a iskustvo školovanja dječaka s ADHD-om prikazano je kroz dvije teme: (1) Izazovi školovanja s ADHD-om te (2) Podrška u školi: važnost uvažavanja, senzibiliziranosti i odnosa. Istraživanje je pokazalo da dječaci s ADHD-om prepoznaju svoje izazove vezane uz školovanje, a njihove teškoće najviše dolaze do izražaja u obrazovnim aktivnostima koje od njih zahtijevaju usmjeravanje i održavanje pozornosti, organiziranost, ustrajnost, fleksibilnu pažnju i radno pamćenje. Posljedično se suočavaju s iskustvom školskog neuspjeha, frustracije te sniženog samopouzdanja kad su posrijedi njihove sposobnosti. Dječaci prepoznaju podršku koju u školi dobivaju od učiteljice i pomoćnice u nastavi, ali i ograničenja koja doživljavaju radi nerazumijevanja, manjka senzibiliziranosti za njihovu neurorazličitost te neprimjenjivanja IOOP-a. Dječaci vrlo jasno opisuju koje prilagodbe bi im olakšale iskustvo školovanja. Rezultati ovog istraživanja upozoravaju da su djeca s ADHD-om u posebnom psihosocijalnom riziku, dok je u smislu participativnih prava djece, njihova iskustva potrebno uvažiti kao ravnopravnih dionika obrazovnih politika.